Izvor vjerovanja u vječni i budući život je, prije bilo čega drugog, Božija objava koja je putem poslanika dostavljena ljudima.
Čovjek je, nakon što je spoznao Boga i povjerovao u istinitost govora poslanika, shvatio da je ono što oni dostavljaju kao objavu zaista od strane Svevišnjeg i da tu nema mjesta odstupanju te je počeo vjerovati u Sudnji dan i vječni, onosvjetski život.
Svi su poslanici ovo vjerovanje smatrali najvažnijim načelom nakon tevhida.
Stoga, stepen vjerovanja svakog pojedinca u budući život zavisi, s jedne strane, od stepena njegovog vjerovanja u načelo poslanstva i istinitost govora poslanika, a s druge strane od toga na kojem se nivou nalaze njegove spoznaje i u kojoj mjeri je njegova predodžba o proživljenju i Budućem svijetu ispravna, racionalna i u skladu s pravilnim shvatanjem, a koliko se neuko i prosto narodno shvatanje uplelo u nju.
Naravno, pored puta Božije objave koja je dostavljena ljudima putem Božijih poslanika, postoji još nekoliko drugih puteva – ili u najmanju ruku naznaka i pokazatelja – za vjerovanje u proživljenje, koji su proizvod misaonih, umnih i naučnih zalaganja samog čovjeka ili predstavljaju potvrdu ispravnosti Poslanikovih riječi koje se odnose na proživljenje i Budući svijet.
Ti putevi su:
1. Put spoznaje Boga.
2. Put spoznaje svijeta.
3. Put spoznaje čovjekove duše i nefsa.
Nas se zasada ne tiču ovi putevi, čije objašnjenje nužno zahtijeva iznošenje niza naučnih i filozofskih rasprava i u temu ćemo ući isključivo preko Objave i poslanstva.
Međutim, s obzirom na to da se u samom Kur’anu neposredno ili posredno ukazuje na ove puteve, ukazat ćemo na njih u dijelu koji ćemo kasnije obraditi.
Izvor: “Čovjek u Kur’anu”, s perzijskog prevela Mediha Imamović, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2011.