Safvet-beg Bašagić
Ja
Što me tako tužno gledaš,
Umiljato janje moje?
Ja da nebo smiluje se,
Pa usreći i nas dvoje.
Ona
Kakvo hoćeš smilovanje,
Ko će nama naklon biti?
Nebo, da je do sad htjelo,
Moglo nas je usrećiti.
Ja
Nemoj, dušo, očajati,
Sve će biti što se sprema!
Osim vjere u providnost
Drugog lijeka nama nema.
Ona
Vidiš ovu krasnu ružu,
Al’ je nježna, al’ je mila!
Znadeš, Mirza, da sam i ja
K'o ružica nekad bila.
Ja
Jesi, dušo, al’ si i sad
Divna kao gorska vila;
E bi krasom i ljepotom
I Jusufa zadivila!
Ona
Čini ti se, al’ da znadeš
Kakove me boli pate,
Srce bi ti zadrhtalo
Nad jadima tvoje Zlate.
Ja
Želio bih da te tješim,
Ali kako, sam ne znadem,
Vidiš i sa svojim srcem
Dosta posla da imadem.
Zgledasmo se. U pogledu
Odgovor je jasan bio.
Šta je htjela meni reći,
Ja sam odmah razumio.
I zadrhto kako više
Zadrhtati nigda neću.
Taj odgovor kao tajnu
U grob hladni ponijeću.
Izvor: Safvet-beg Bašagić, Izabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1971., str. 119-120.