Počuj sad ovu priču o ljudima iz Kazvina, o njihovim običajima i načinu života. Po svome su tijelu, rukama i ramenima, a da se ne povrijede, vrškom igle iscrtavali modre crteže. Pođe, tako, neki čovjek kod brijača, pa ga zamoli:
„Napravi mi tetovažu, jedno remek-djelo hoću!“
„Kakvu sliku želiš da ti nacrtam, junačino?“, zapita ga brijač.
„Razjarenog lava“, odgovori mu ovaj. „Rođen sam u znaku lava. Hajde, samo hrabro zabodi i potrudi se da bude u tamnomodroj boji.“
„Na kojem dijelu tijela hoćeš tetovažu?“
„Na ramenu, fino, crtu po crtu“, odvrati mladić neustrašivo.
Kad je brijač stao iglom probadati, oštra mu bol čitavim ramenom prostruji.
„Ajoj, majstore, zamalo si me ubio! Što ti to crtaš?“, vrisnu jadnik od boli.
„Pa, lava, gospodine, kao što ste i naručili.“
„A s kojim si to dijelom započeo?“, upita junak.
„S repom“, odgovori brijač.
„Ma, ostavi se repa, prijatelju mili! Njegov me rep i trtica nasmrt guše i dah mi oduzimaju. Nego, napravi ti meni lava bez repa, jer mi je srce prepuklo od siline ovih uboda.“
I, prihvati se brijač iscrtavati neki drugi dio, pa ga grubo i bez milosti opet ubode iglom. Mladić bolno jauknu, pa ga zapita: „Jaoj, koji mu je sad, pak, to dio?“
„Ovo mu je uho, dobri čovječe“, objasni mu brijač.
„Pusti mu i uho, doktore. De, više, skrati posao!“
A kad je brijač otpočeo neki drugi dio crtati, naš je junak iz Kazvina nastavio stenjati:
„Oh, a ovaj treći ubod, koji mu je, pak, to dio tijela?“
„E, dragi moj“, odvrati mu brijač, „došli smo do trbuha!“
„Nek‘ nema ni trbuha!“, na to će naš junak. „Pa, što će trbuh sitome lavu?“
A brijač se smete i zinu od čuda, te dugo osta zbunjen stavivši prst u usta. I bacivši ljutito iglu o zemlju, povika:
„Je l‘ se ikad na svijetu takvo što zbilo? Vidje li iko ikad lava bez repa, glave i trbuha? Pa, ni sam Bog nije stvorio takvoga lava!“
Izdrži, brate, bolne ubode da se izbaviš od ujeda svoje niske sobosti.
Onima, oslobođenim samopostojanja, i Sunce i Mjesec ničice se klanjaju.
Ko uzmogne usmrtiti sitnu slabost u svom tijelu, vladat će nebesima i svim stvorenim na svijetu.
Jer, onaj ko u srcu nauči ljubavni plam raspaliti, ni sunčeva svjetlost ne može ga sažgati.
Trn će poput cvijeta divnim i umilnim postati i, premda je djelić, Cjelini će pohrliti.
Što to znači Boga veličati? To znači sebe poput praha uniziti.
Što to znači Božiju jednotu spoznati? To znači sebe u prisustvu Jednoga poništiti.
Želiš li stalno sjati kao svjetlost danja, tad spali tamu svoga postojanja.
Izvor: Karim Zamani, Sharh-e jame‘ Mathnavi-e ma’anavi, (s perzijskog prevela Azra Abadžić-Navaey), Entesharat Ettela’at, Tehran, 1381, dzemat-oberhausen.de