Jungovo učenje o kolektivno nesvjesnom

Jungovu koncepciju o kolektivno nesvjesnom možemo prikazivati sa više aspekata, upravo zato jer Jung tumači sami integritet čovjekovog života preko tog pojma. Razlog za tako široku i sveobuhvatnu primjenu ovog pojma nalazimo u tome što se Jung, etablirajući i afirmirajući svoje učenje, poziva na učenja indijskih religija. Kolektivno nesvjesno definira kao nataloženo iskustvo čovječanstva koje predstavlja jednu sliku svijeta, koju nosimo u naslijeđe od eona.[i] Ta slika svijeta, za Junga, predstavlja mitsko shvatanje svijeta, ideje utisnute u čovjekov mozak koje leže spremne, u nesvjesnom svakog pojedinca, čekajući izvjesne uslove da se ponovo pojave i reprodukuju. Ovdje primjećujemo i vezu sa ruskim formalistima, koji smatraju da jedno djelo nastaje onda kad se za to stvore uvjeti u književnosti za nastanak tog djela. Prema tome, tu nije bitan pojedinačan autor, već bi to djelo svakako nastalo jer su se stvorile književno-historijske okolnosti za njegov nastanak.
O kolektivno nesvjesnom možemo govoriti jedino preko arhetipova, jer oni čine sukus kolektivno nesvjesnog i inkorporirani su u nj. Pojam arhetipa je neodvojiv od kolektivno nesvjesnog. Da bi pobliže označili taj pojam možemo reći da su arhetipovi skupine različitih predodžbi ili primordijalnih slika koje egzistiraju na nesvjesnom nivou i mogu preći na svjesni ukoliko ih prepoznamo. Preko tih slika mi stvaramo predodžbe u stvarnom životu i povezujemo ih, egzamplarno, sa nekim likovima. Odatle potiču naši najveći strahovi, konsternacije ili pak zaluđenost idealiziranjem nekoga ili nečega. Odnosno, mi fantaziranjem projiciramo svoje neprijatelje ili idealizirane paradigme, do antropolatrije.            
Naše fantazije nas odvlače u te krajnosti. A obje su pogrešne jer se sadržaji kolektivno nesvjesnog pridružuju nekoj ličnosti čime se gubi diferencijacija ličnog i kolektivnog. [ii]

Ali samim postojanjem arhetipova, otvara se prostor za manipulacije različitih endogenih uticaja na psihu čovjeka. Tako mi nismo ni svjesni poruka koje nam se latentno usađuju u psihu, upravo preko arhetipova.  Tomislav Budak[iii] piše da su arhetipovi filteri ljudskoj percepciji. Nije teško eruirati neke od takvih arhetipova pod čijom smo subjekcijom- podčinjenost društvenim normama, sve vrste ovisnosti, pretjerano gledanje televizije, ovisnost o Internetu, život na Internetu, elitizam, vezanost za vlastiti image…

Ovakvim definiranjem arhetipa približavamo se njegovom afirmiranju i u književnosti. Svakako da se ovakvo impozantno učenje smjestilo i u tom polju, odakle se etablira i arhetipska kritika. Preko tih arhetipova grade se književna djela, njihovom različitom obradom kroz vrijeme.

Kolektivno nesvjesno je kao preduboki ocean iz kojeg pjesnici crpe slike, inovativno ih obrađujući i ostavljajući jedan trajan pečat iza sebe. Zbog toga imamo čitave plejade djela koja iscrpljuju jedan isti arhetip, ali na potpuno diferencijalan način. Egzamplarno možemo navesti arhetip smrti koji je od Epa o Gilgamešu do Derviša i smrti višestruko projiciran.

Dakle, kada u određenom djelu prepoznamo jedan arhetip, jednu sliku koju to djelo obrađuje, tada shvatamo da je ona dio sveukupnog čovjekovog iskustva, tj. kolektivno nesvjesnog.
Da bi potpunije shvatili koncepciju kolektivno nesvjesnog, neophodno je povezati sa indijskim učenjem o karmi i zenu. Prema Jungu, kolektivno nesvjesno sadrži preinfantilno doba, tj. ostatke života predaka čiji oblici-arhetipovi nisu ispunjeni jer ih jedan pojedinac nije doživio. Individui je to skriveno, latentno, ali ga  nosi sa sobom u svojoj podsvijesti. Odnosno, ako to predstavimo iz perspektive učenja o karmi, značilo bi da je kolektivno nesvjesno ukupnost naših prijašnjih života u procesu reinkarnacije. Ono što nosimo kao kolektivno naslijeđe, ono koje je nesvjesno integrirano u našu psihu jeste zapravo i ono što, prema indijskom vjerovanju, nosimo kao određenje našeg budućeg života. Mi se ne sjećamo života prije, ali sve što smo ikad učinili i bili, nosimo sa sobom u naslijeđe i upravo to određuje ne samo budući, već najprije naš sadašnji život. Postoje 4 vrste karme, a najveća sličnost kolektivno nesvjesnog  se pokazuje sa Sanchita karmom. Jer je to karma koju smo stvorili našim djelovanjem u prošlim životima. Takođe, postoji individualna i kolektivna karma, kao što postoji odnos između individualnog nesvjesnog i kolektivnog nesvjesnog, na šta nas upozorava Jung.

Posebnu korespodentnost kolektivno nesvjesnog uočavamo sa indijskim učenjem o zenu. Suzuki, u svojoj knjizi Zen budizam i psihoanaliza, etablira pojam nesvjesnog na drugačiji način. Njegovo agnosciranje nesvjesnog je blisko, upravo, Jungovom kolektivno nesvjesnom. Nesvjesnost je za njega proizvod dugog procesa evolucije tokom kosmičke istorije života i nju podjednako poseduju životinje i deca.[iv] To je ona ontološka nesvjesnost, metanaučna koja je, zapravo, Jungovo kolektivno nesvjesno. Intelektualnim razvojem čovjek gubi naivnost osjetilnog iskustva, gubi tu ontološku nesvjesnost.

U zenu, budizmu i yogi to se obično naziva afektivnom onečišćenošću (kleśa) ili uplitanjem svjesnog uma kojim je ovladalo umovanje (viđńāna).

Suzuki smatra da je cilj zena da se zreli čovjek oslobodi od afektivne onečišćenosti, a, takođe, i da se oslobodi intelektualno svjesnog uplitanja da bi se ostvario slobodan život bez konsternacija ili neke druge negativnosti. Prema Jungu to bi značilo odvojiti lično i kolektivno nesvjesno. Najjednostavnije rečeno-cilj je vratiti se izvoru. Zato, kolektivno nesvjesno možemo shvatiti kao onaj iskonski, božanski kod koji nosimo sa sobom u naslijeđe od našeg postanka- postanka naših duša od eona prije dolaska na ovaj svijet i rađanja u obliku u kojem smo sada. Eminentno je ovdje uputiti i na islamsko učenje o postanku ljudskih duša. Duše su u ezelu potvrdile postojanje Boga i one su postojale prije rođenja čovjeka. Taj život prije rođenja na ovom svijetu, nosimo sa sobom, ali ga se ne sjećamo. Ipak, postoje Božiji odabrani ljudi- evlije, koji mogu dostići stepene na kojima će vraćati ta sjećanja života duša i otkrivaće im se ono što im Bog dadne. Vraćaće se onom svom Iskonskom ili, u zenu-ontološkoj nesvjesnosti. Transcendirajući oblike utapanja u bića (u karmi-mijenjaće oblike) sve do utapanja, kontemplacije u Sve-Božansko Biće. U islamskoj sufijskoj tradiciji o tome pjeva Rumi, opisujući takvo sufijsko iskustvo.[v]

Za Rumija cjelokupna egzistencija je duhovna. Beskonačan broj ega koji proizlaze iz Kozmičkog Ega jesu, zapravo, totalitet egzistencije. Prevazilaženjem tih ega dolazimo do njihove Esencije. Esencija svih ega spiritualna je i može se nazvati Božanskom, jer su sve proizišle iz istoga Božanskog principa, kako navodi Sharif. Svako se biće (ego) vraća svome izvoru impulsom ljubavi. Upravo u toj Rumijevoj evoluciji i vraćanju iskonskom uočavamo similarnosti sa zenom, ali i sa indijskim učenjem o karmi. U karmi smrću prelazimo iz jednog oblika u drugi, a u sufizmu, prema Rumiju, prelazimo iz jednog bića (ega) u drugo razaranjem tog ega.

U islamskoj tradiciji postoji i predaja u kojoj se spominje Levhi  mahfuz-Ploča pomno čuvana u kojoj su zapisani svi događaji, sva znanja i sve sudbine. Različita su tumačenja ove sintagme, ali po našem shvaćanju, možemo uvidjeti povezanost sa kolektivno nesvjesnim. Smatra se da je na njoj konačno određenje za sve što postoji, za svaku stvar i da je stvorena poslije Pera, a prije nastanka ovog svijeta. Dakle, ona bi bila to središte[vi] gdje je koncentrirano Jungovo-kolektivno nesvjesno.

Ali to znanje je samo kod Boga. I opet nam je skriveno. I po Jungu, mi to kolektivno nesvjesno ne poznajemo, nije nam blisko, ono postoji kao takvo. On smatra da nam se te iskonske slike bude tek onda kad, u određenim okolnostima, regresija psihičke energije prodre u tragove, ostatke života predaka, tj. kolektivno nesvjesno. Rečeno jezikom indijskih učenja i Islama-prelaskom posebnih psihičkih stanja, kontemplacije i poniranja u dubine svoje duše otkrivamo pojedine slike, segmente, koje nam Bog dozvoli-ovisno o stepenu. Ali, uvijek nam je cjelina nedokučiva i agnosticirana.

Uticaj ovih različitih koncepcija na Junga, te njihova nadogradnja nekom inventivnošću, ne govore o insuficijenciji tih učenja već, naprotiv, to potiče iz Jungove egzaltacije istih.
Iznošenjem ovih različitih indijskih učenja, decidirano možemo ukazati na similarnosti sa kolektivno nesvjesnim, pa čak ih i egalizirati. Uviđamo da konvergiraju razrješenju uopće poimanja čovjekove svijesti i kako endogenih tako i ezoternih impakta na nju sa tendencijom ostvarivanja potpune sreće, egzultacije ili afabilnosti u životu. I to ne samo u ovome životu, već, nužno, to se odražava i na naš budući život- bio on neka nova inkarnacija na ovom svijetu ili život na Drugom svijetu. Takođe je interesantno to što su ova učenja i prostorno i vremenski veoma udaljena jedna od drugih, a toliko su slična. Možda to ukazuje, upravo na Jedan Izvor sa kojeg smo potekli, na jedno Kolektivno nesvjesno koje nosimo sa sobom u naslijeđe i iz kojeg crpimo ideje i slike koje nam se otkrivaju samo u posebnim okolnostima.

Zato, kolektivno nesvjesno možemo primijeniti na različitim poljima, a posebno nam može koristiti na polju književnosti, jer je Jungov doprinos tu od posebnog značaja-čak se razvila i arhetipska književna kritika. Učenje o kolektivno nesvjesnom u tom smislu nam omogućava jedno novo gledanje i promatranje djela te uspostavljanje korelacija i korespodencije među njima.

Priredila: Amina Gadžo

 

LITERATURA

1. Anić, Vladimir, et. al., Hrvatski enciklopedijski rječnik, Novi Liber, Zagreb, 2004.
2. Bajraktarević, Fehim, Iz persijske poezije, Jugoslavija, Beograd, 1971.
3. Jung, K.G., O psihologiji nesvjesnog, Matica srpska , Novi sad, 1984.
4. Sharif, M., Historija islamske filozofije, Zagreb, August Cesarec, 1988.
5. Suzuki, D.T., From, E., Zen budizam i psihoanaliza, Nolit, Beograd, 1973.
6. Škreb, Zdenko,et. al., Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1986.,