Ljuljala Nasrudin-hodžina žena u bešici dijete, koje je plakalo i nikako nije moglo da zaspi. Nasrudin je u to vrijeme gledao u nekakav ćitab, pa nije ni čuo dječiju dreku.
„Zaboga, Nasrudin-efendija, zvonu ga žena, Ako znaš šta je muka, ljuljni malo ovo dijete, neće li zaspati. Ja više nemam snage ni u rukama ni u nogama da ga ljuljam.“
Hodža ustade sa šilteta, uze s rafe jedan ćitab, rastvori ga i onako rastvorene strane okrenu prema djetetu, koje se je umivalo u suzama od plača. Dijete pogleda, osmjehnu se i zaspa.
Žena u nevjerici je li dijete živo i šta mu bi da odjednom zaspa, upita Nasrudina:
„Tako ti Boga, kako ga uspava?“
„Ovim ćitabom. Kad god sam kao softa u medresi rastvorio ovaj ćitab da učim u njemu, odmah bi me drijem uhvatio i smjesta bih zaspao. Znao sam da će i dijete tako zaspati“, odgovori Nasrudin-hodža.
Izvor: rijaset.ba