Kasida počinje riječima „Lejsel-garibu“ i po tome je poznata. To joj je naslov. Prije nego što krenemo sa sadržajem ove kaside, recimo nekoliko riječi o njenom autoru. Kasidu je napisao Zejnul-Abidin Ali b. Husejn, sin hazreti Husejna, unuk hazreti Alije, a praunuk hazreti Pejgamberov.
Rođen je 46. godine po Hidžri, a umro 94. godine. Živio je u Medini. Bio je veoma ugledan, učen i pobožan. U vrijeme tragedije na Kerbeli, imao je samo petnaest godina.
O njegovoj učenosti, pobožnosti i dalekovidnosti, govori nam i ova kasida, u kojoj nam slikovito opisuje stanje čovjeka prije smrti i neposredno poslije smrti, polazeći na put u vječnost.
Veoma poučna kasida za sve nas koji uskoro polazimo na taj put! A svi smo putnici!
Prije nego što pređemo na sam tekst kaside, da objasnimo riječ garib. Šta znači riječ garib? Doslovno znači stranac. Garib je onaj čovjek, koji se nađe u tuđini, bez igdje ikoga svoga, daleko od svoga zavičaja. Njegovo srce čezne za povratkom u svoj rodni kraj. Garib je čovjek dostojan sažaljenja. Ova riječ je odomaćena kod nas. Kad za nekoga kažemo da je garib, mislimo time, da je taj čovjek siromah, da ga treba pomoći.
A sad, započnimo tu vrijednu i poučnu kasidu!
Zejnul-Abidin, Ali b.Husejn, u svojoj kasidi „Lejsel-garibu“ (Nije osamljen, nije napušten, nije izgubljen) opisuje kako smrt dolazi. Opisuje stanje čovjeka u mezaru. Ono što opisuje hazreti Mevlana u svom gazelu “Šebi-arus“. Opisuje to stanje da bi nam kazao stanje mu'mina, kojeg muče njegovi grijesi, pa se kaje na kraju svoga života, za ono što mu je prošlo i što se više ne može vratiti. Pa kaže ovdje, na početku kaside:
1. bejt
Nije garib onaj koji se nađe sam u tuđini, daleko od svoga zavičaja. Kao, naprimjer, kad se zadesi jedan Medinlija u Šamu ili Jemenu, osamljen, daleko od Medine, i od hazreti Pejgambera.
Nego je pravi garib, pravi osamljenik, onaj čovjek koji legne u kabur, zamotan u ćefine!
(Kad ga spuste u mezar, počinje vrijeme njegove osamljenosti!)
2. bejt
Garib u svojoj samoći i osamljenosti, dostojan je sažaljenja. On je siromah i muhtač, on očekuje da se na njega obazru njegova braća u domovini koja bezbrižno žive kod svoje kuće, u svojim domovima i stanovima.
3. bejt
O ti prolazniče! O ti živi čovječe, koji prolaziš pokraj nečijeg mezara, o ti koji se nekad sjetiš toga osamljenika u njegovom grobu, nemoj ti prekoriti toga gariba u tom halu njegove osamljenosti. Njega vrijeme prekorava sa raznim poniženjima i teškoćama. On se sada kaje za počinjene grijehe, ali kajanje mu sada ne pomaže. On je pod velikim i teškim ispitom, pa je sada u brizi i strahu!
A njegovo tijelo sada truhne, ono tijelo koje je on gajio i koje je održavao na Dunjaluku, sada je došlo u stanje da se raspada!
Sada zamišljen nad svojom sudbinom, opisuje svoj život – kako ga je provodio u grijehu i gafletu.
4. bejt
(Govori nam taj garib, taj osmaljenik u kaburu, govori nam nijemim jezikom svoga stanja, a to je ono što i nas sve očekuje!)
Put moj je dalek, idem na Ahiret, pred Allaha, dž.š., a moja opskrba, ono što sam sakupio od dobrih djela, ne može mi to biti!
Moja snaga je oslabila! A smrt – ona me u srce pogađa!
5. bejt
A imam grijeha ni sam ih ne znam – Allah ih sam zna, grijeha koje sam javno činio, i onih koje sam počinio tajno, da niko ne vidi.
6. bejt
Kako je Allah blag prema meni, time što me je ostavio, ostavio me Dunjaluku, da živim i radim, a ja sam i pored toga, produžio da griješim i ustrajao sam u svome griješenju, ne prolazim se grijeha!
A On me i pored toga, i pored tih mojih grijeha i pogrrešaka, On me zaklanja! Sakriva te moje grijehe, da ih drugi ne vide!
7. bejt
Prolaze mi sati i dani bez pokajanja,
I bez plača, bez straha i bez tuge!
8. bejt
Ja sam taj koji zatvara vrata radeći loša djela,
Allah me gleda i prati!
Allah sve prati šta ja radim, a ja nastavljam u griješenju.
9. bejt
O ti moja pogreško, grijesi moji koje sam počinio zapisani su, meleki su zapisali šta sam uradio, to je sve prošlo u gafletu, u nemaru, zaboravio sam da ću se s Allahom sastati.
O tugo, koja si ostala u mome srcu, koja me sada spaljuje!
10. bejt
Pusti me da plačem i da žalim sam sebe i tugujem, i da trošim vrijeme u sjećanju na ono što je prošlo, i u tuzi i žalosti.
11. bejt
Pusti, ostavi tvoju nepristrasnost prema meni, o ti koji me koriš, da ti znaš, ono šta je s mene, ono šta ja osjećam! (Valja mi na put, taj dugi put, valja mi na Ahiret, a šta sam na Dunjaluku počinio.)
Da znaš šta mi je, ti bi našao uzur, ti bi mi našao opravdanje, pa bi me požalio, što sam ja ovako u ovom stanju.
12. bejt
Pusti me da plačem i da proljevam suze, kojima nema prestanka, pa možda te suze, i možda bol moj i tuga, izvuče me iz ovoga stanja u koje sam zapao!
13. bejt
(Sad već opisuje svoje stanje pred smrt i kaže:)
Kao da sam, kao da sebe gledam, u krugu svoje porodice; iskupili se oko mene, a ja bolestan, ležim na postelji,
a njihove me ruke prevrću, rade oko mene, misle da mi mogu pomoći, da mi mogu olakšati bolove i patnje!
14. bejt
Okupili se oko mene, moja porodica, moja rodbina i prijatelji, plaču nada mnom i žale me. (I oni vide da nema ništa od mene!)
15. bejt
Doveli su ljekara da me liječi, da izliječi ovu moju boljku, a ja ne vidim da me ikakav lijek danas može spasiti, i da mi išta danas može koristiti!
16. bejt
I prižestilo je izlaženje duše, i počela je smrt da je vadi, iz svake žile – što kažu kod nas; iz svakog damara – bez imalo blagosti i bez lahkoće.
17. bejt
I na silu mi ta smrt izvadi dušu – istrgnu je iz moga tijela, u svom naletu, rušeći ga, a moje grlo (moja pljuvačka u ustima), bilo joj je oslonac, kad me je u nesvjest badcila, kad me je bez svijesti ostavila.
18. bejt
I zatvorili su mi oči i svi se raziđoše. Odoše nakon toga velikog žaljenja, nakon plača, videći da više nema ništa od mene – da nema fajde žaliti me više – i potrudiše se da mi nabave odijelo, da mi kupe ćefine.
19. bejt
I ustane jedan između njih, najugledniji i najokretniji, brzo na brzinu, tražeći nekoga, ko će doći, ko će meni prići, ko će me okupati i opremiti.
20. bejt
I reče: – Ljudi, želimo jednog čovjeka, jednog gasala, koji je vješt, iskusan u svome poslu, koji zna svoj posao, a koji je uz to slobodan, odgojen i pametan.
21. bejt
I priđe mi jedan čovjek i skide sa mene odijelo – odvoji me od odjeće, koju sam ja na Dunjaluku nosio, pa me odvoji od mojih i ostavi me neko vrijeme samoga.
22. bejt
I postavili su me na daske, i dok sam tako ležao, počeše me kupati i vodom poljevati.
23. bejt
I gasal je posipao vodu iznad mene, kupajući me i perući moje tijelo, do tri puta, a onda pozva prisutne, da mu donesu ćefine.
24. bejt
I obukoše mi odjeću, koja nema rukava, a opskrba mi postade – ono malo pamuka, što mi ga staviše u ruke!
25. bejt
I izvedoše me, iznesoše me sa Dunjaluka!
O tugo! Preda mnom je dug put, a ja nemam opskrbe, koja bi mi bila dovoljna! (Tj. bez dovoljno dobrih djela, koja će mi koristiti na Ahiretu!)
26. bejt
Ponesoše me četvorica na svojim ramenima, a iza mene oni koji prate dženazu.
27. bejt
Staviše me pred mihrab i povukoše se, pa stadoše iza imama, klanjaše mi dženazu i oprostiše se sa mnom.
28. bejt
Klanjali su namaz koji nema ruku'a i koji nema sedžde! Mislim u sebi: – Možda mi se Allah, dž.š., smiluje.
29. bejt
Donesoše me do moga kabura, polahko, i spustiše me u mezar. Prometnuše preda se jednog između sebe, koji me poče smještati u kaburu.
30. bejt
I diže čaršaf iznad mene i otkri mi lice da me pogleda (onaj koji je posljednji ostao u mezaru) i prosu suze iz svojih očiju, koje me pokapaše.
31. bejt
Podiže se, odajući počast, ozbiljan, zamišljen, i poreda čerpiće oko mene i napusti me!
32. bejt
I reče: „Bacite na njega zemlje i zatražite od Milostivog da mu se On smiluje!“
33. bejt
U tmini kabura, u tmini groba, tamo nema majke, niti ima milosnog oca, niti brata, koji mi može društvo praviti! (Ostajem sam, osmaljen!)
34. bejt
I prepade me! Prepade me i zastraši me slika koju sam vidio, kada pogledah ono što je izašlo preda me i što me je prepalo!
35. bejt
Ugledah Munkera i Nekira, dva meleka koji su došli da me ispituju. – Šta da im kažem? Jako me je zastrašila njihova pojava, prestravio sam se!
36. bejt
Posadiše me preda se, i počeše me ispitivati. Rekoh u sebi: – Ja Rabbi, niko me osim Tebe ne može odavde spasiti!
37. bejt
Podari mi Tvoju milost, ja Rabbi, podari mi Tvoj oprost, jer ja znam šta sam grijeha počinio na Dunjaluku, ja sam zalog, zato mi valja odgovarati!
38. bejt
Moja porodica i rođaci podijelili su moj imetak između sebe, kad su se vratili sa moje dženaze, (nakon što su mene ostavili samog u mezaru), i onaj moj teret, ono breme grijeha, koje sam ponio na svojim leđima, postalo je sada još teže! (Ja sam taj imetak zaradio na Dunjaluku, a drugima je to pripalo. I ja sada moram odgovarati za taj imetak!)
39. bejt
A moja žena, našla je drugog čovjeka, iza moje smrti, i postavila ga da on vlada nad mojim imetkom i kućom!
40. bejt
I učinila je moje dijete da joj bude kao rob i da je služi, da joj hizmet čini.
A moj imetak, postao im je halal, naslijedili su moj imetak, bez ikakve cijene i bez ikakva truda!
41. bejt
Nemoj da te prevari Dunjaluk, da te zanese njegova ljepota, pogledaj na prolaznost Dunjaluka, u porodici i zavičaju, sve to moraš ostaviti i u kabur se zatvoriti!
42. bejt
Pogledaj u onoga koji je htio da sav Dunjaluk obuhvati. Je li ga ostavio, je li taj dunjaluk napustio sa ičim drugim osim sa ono malo pamuka u ruci i sa ćefinima?!
43. bejt
Budi zadovoljan sa Dunjalukom, sa ono malo imetka, kojeg ti je Allah, dž.š., na Dunjaluku dao, pa kad ništa drugo ne imao, osim zdravo tijelo, nemaš nikakvih bolesti, ništa drugo nemaš – budi zadovoljan, što ti je Allah, dž.š., zdravlje dao!
44. bejt
O ti koji siješ dobro, požnjet ćeš plodove toga, a ti koji siješ zlo, ti stojiš na propasti!
45. bejt
O ti dušo! O ti nefsu! Ustegni se, čuvaj se od nepokornosti Allahu, dž.š., i teži da činiš dobra djela!
Možda mi se Allah, ipak, smiluje!
46. bejt
O nefsu, teško tebi, čuvaj se i radi dobra djela! Bit ćeš poslije smrti nagrađen sa dobrim.
47. bejt
Na kraju, neka je salavat (blagoslov) na našeg Pejgambera. Njegova svjetlost (svjetlost njegove nauke) doprla je i do Šama i do Jemena!
48. bejt
Hvala Allahu, dž.š., na svim darovima koje nam daje, hvala Mu za oprost grijeha, za dobročinstvo prema nama i za nimete koje uživamo!
Ovim završava svoju kasidu Zejnul Abidin – sa salavatom na hazreti Pejgambera, s.a.v.s., i zahvalom Allahu, dž.š.
Ovu kasidu nam je donio iz Medine hfz. Muhammed Porča, koji ju je i preveo. Da Allah, dž.š., dadne da pouku iz nje uzmemo, da tobe dođemo, da pazimo na svoja djela, da gledamo šta radimo i da se Pravog puta držimo.
A Zejnul-Abidin, koji je sastavio ovu kasidu, on je znao šta ljudi rade, kako čine i šta ne valja, pa ih opominje da se prođu grijeha, jer valja izaći pred Allaha, dž.š., i odgovoriti. A kako će izaći sa tolikim đunahima?
Ova je kasida, ujedno, i svima nama opomena, da se ne zaboravimo, nego da se na vrijeme pripremimo za taj veliki put, koji nas uskoro očekuje.
Da se Allah, dž.š., smiluje svima nama i da kabul učini našu tevbu i naše dove! Amin!
Izvor: Šebi Arus, godišnjak Tarikatskog centra Sarajevo, br. 12, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 1990, str. 61-72.