Tiho je u mom razredu. Učiteljica je upitala djecu šta su na raspustu čitali i sad svi razmišljaju o pročitanim knjigama.
– Ja sam pročitao najviše knjiga! Čitao sam sve bajke koje su bile u jednoj zbirci – pohvali se Nino.
– Ti čitaš bajke za malu djecu – reče mu Emir.
– On čita ono što voli – javi se Mirna.
Mirna ne voli kad se djeca svađaju. Ni učiteljjica to ne voli. Zato je rekla:
– Svi ste vi mnogo čitali. Ali, da li ste nešto i zapamtili?
Nino pogleda u Emira i Vladu i promrmlja sebi u bradu:
– Oni su cijelo ljeto samo gledali filmove. Ništa ne znaju.
Nino je sjedio u grupi sa Amarom i Dadom. Njih dvojica sve vrijeme su ćutali i gledali u svoje sveske. U svojim domovima nisu imali puno knjiga.
– Vi, isto, niste pogledali ni jednu knjigu tokom raspusta! – progovori opet Emir, gledajući dječake za Nininim stolom.
Učiteljica je tada ispitivačkim pogledom potražila Mirnu.
– A ti, jesi li nešto čitala? – upita je.
– Nešto malo jesam – odgovori Mirna, kružeći pogledom po razredu. Čitala sam priče koje govore o djeci. One opisuju dječake koji se raspravljaju umjesto da uče. I znate šta se desilo na kraju jedne priče? Dječaci su odrasli, ali nikad ništa nisu znali. To sam dobro, dobro, zapamtila.
Emir i Nino pogledali su jedan u drugoga i sa stidom sageli glave.
Izvor: Šejla Šehabović, Jasminka Šehabović, Naš jezik, udžbenik za V razred devetogodišnje osnovne škole, NAM Tuzla&Vrijeme Zenica, Tuzla/Zenica, 2010, str. 21.