Život u obitelji zahtijeva točnu podjelu dužnosti među svim članovima sposobnima za rad. Svaki član zna što mora raditi i prema tome usklađuje i svoje vrijeme. Djecu treba od najmlađih dana postupno, sistematski i uporno privikavati discipliniranosti u radu.
Radne navike ne dolaze same od sebe; potrebno je mnogo upornosti i strpljenja da se one steku. U odmjeravanju radnih zadataka i zaduženja za rad roditelj i moraju uzimati u obzir dječje snage i mogućnosti za rad, spretnost i sposobnost, ako ne žele da u djeteta razviju osjećaj otpora prema radu. Roditelji moraju znati rasporediti radne zadatke. Djeca se teško snalaze u raspoređivanju svog vremena.
Ako nema reda, događa se: “Potrči i donesi kruh”. I tek što je donijelo kruh i sjelo uz knjigu, evo novog zadatka: “Nestalo je mlijeko, donesi ga žurno!” itd. Takvi postupci izazivaju zlovolju i želju da ne izvrše ono što se od njih traži. Djeca moraju imati uvjete za rad. Za određen radni zadatak moraju imati prostor, predviđene stvari, pribor i ostalo bez čega se rad ne može izvršiti.
Rad dječaka i djevojčica ne treba umjetno dijeliti. Manje-više sve radne zadatke u obitelji mogu podjednako obavljati i muška i ženska djeca. Samo neke specifične poslove mogu obavljati uspješnije djevojčice ili, obratno, dječaci, što je uvjetovano fiziološkim razlikama muškog i ženskog spola. Roditelji moraju cijeniti rad svoje djece.
Mnoga djeca proliju mnogo gorkih suza, što njihovi roditelji nisu razumjeli napore rada u ostvarivanju nekog radnog dječjeg zadatka. O postupcima roditelja zavisi uspjeh u razvijanj u interesa za rad. Dijete u radu traži i pohvalu, odobravanje, pomoć, po potrebi i suradnju, umjesnu šalu, koja će potaknuti volju za daljim naporom, koji vodi k uspjehu.