Ima jedna velika kovačnica,
tako velika da u nju može stati
svaki jezik dječiji.
U njoj je umjesto nakovanja, klupa –
i ko na nju sjedne
mora izmisliti bar tri nove riječi.
Umjesto vatre, tu su maslačci
i sve žuto cvijeće.
A mjehovi su puni, ne šupljeg vjetra,
već dječije sreće.
U toj kovačnici,
gdje nema ni zidova, ni vrata,
djeca kuju pitanja.
Pitanja često raščupana, iščašena,
zapržena, prepečena,
tiha i zaboravljena,
preskočena, zatečena,
ljubičasta i zelena,
razdragana, zabrinuta,
škakljiva i – prekinuta.
I sve bi lijepo bilo
da pitanja nisu, zajedno sa djecom,
na ručak pošla,
i odgovara gladna
među umorne tate i mame došla.
A kad su pojela strpljenje
svih mama i tata na svijetu,
neko je rekao: – Dosta,
nema vam više mjesta na ovom planetu!
I tako su ljutite tate
strpale sva ta pitanja (i jezika skitanja)
u jednu vreću – i bacile niz vodu.
Znam, sumnjate u ovu zgodu,
ali ako ipak upitaš mamu
je li ovo zbilja,
ili se ja šalim (što mi dobro stoji),
kovačnica pitanja ipak postoji.
Enisa Osmančević-Ćurić