Kad se prije oko 700 godina gradila jedna od poznatih isfahanskih džamija i kad je posao već bio priveden kraju, naiđe jedna stara žena i kaže radnicima:
„Ovaj minaret malo vam je nakrivljen!“
Radnici su se samo osmjehnuli, no glavni projektant i voditelj posla (mimar) odmah je reagirao:
„Na koju se stranu minaret nakrivio, majko? Desno? Aha. Hajde, brzo, donesite dugačke grede!“
Radnici su u čudu izvršavali njegove upute.
„Uprite! Tako. Je li sad bolje, majko?“
„Jest.“
„Hajde još malo. Majko, vi samo recite kad bude u redu.“
„E, sad je dobro“, reče starica i produži dalje.
Kad je otišla, radnici u čudu upitaše glavnog majstora:
„Čemu sve ovo? Kakvo upiranje kad znate bolje od nas da ni za milimetar nismo pomaknuli minaret?“
Mimar im odgovori:
„Vi i ja znamo, ali ne zna ova starica. Da nisam ovo učinio, tko zna kome bi sve ona ispričala da je minaret kriv i koliko bi svijeta u to povjerovalo. Kad se raširi takva priča po Isfahanu, gdje ćeš veće sramote. Tko bi tolikom narodu mogao dokazati da nisu u pravu. Ovako smo razuvjerili staricu i sad je sve kako treba.“
Izvor: BILTEN, glasilo Medžlisa Islamske zajednice Zagreb, br. 184, Zagreb, siječanj 2017, str. 74.