U Sarajevu nije samo postojao kult vode i zelenila, nego i kult kuće za stanovanje o čijoj je ljepoti stvorenoj za uživanje spjevana oda. To je sasvim rijetka oda o gradnji kuće. U mahali džamije Kalin-hadži Alije u Ulici Čajirdžik preko puta hotela „Pošta“ na Pozorišnom trgu postojala je kuća Salih-age Pašića o čijoj gradnji i ljepoti je spjevana oda, sačuvana do danas, iako je kuća srušena. Oda glasi:
„Ovo je lijepo mjesto, koje srcu povećava mir,
krasna kuća, mjesto koje daruje raspoloženje.
Salih-aga Pašić, pripadnik desetog buljuka,
uložio je trud i utrošio imetak
i tako sagradio kuću koja dušu uveseljuje.
Neka istiniti blagoslovi graditelja,
i neka ovaj visoki dvorac učini trajnim.
Neka ju Bog učini naseljenom do Sudnjeg dana.
I u njoj neka prijatelji trajno uživaju.
Njezinom završetku Mejlija izreče kronogram:
Zaista se ukrasi ova odabrana kuća.
Godina 1173.“ (1759/60)
Sasvim su rijetki stambeni objekti koji imaju natpise. U Sarajevu se osim ovoga sačuvao još jedino natpis o gradnji kuće-konaku Dženetića Smail-bega u Ćemaluši – Titovoj ulici kod današnje Tržnice.
Velika je šteta što ne postoje podrobniji opisi ovih kuća, bar u prostornom smislu, koji bi nas uvjerili da se u tadašnjim kućama ne samo stanovalo nego uživalo i koje su svojim, prije svega prostornim skladom, kako reče pjesnik, dušu uveseljavale. Nažalost, ne ostade naseljena do Sudnjeg dana, srušiše je da bi stvorili Pozorišni trg, jer se nekad u pozorište dolazilo sa Obale. Ko zna, da je sačuvana, možda bi sada bila muzej, kao što je to Svrzina kuća, koja predstavlja biser stambene arhitekture u nas.
Neophodno je napomenuti da su i siromašne Sarajlije živjele u kućama sa izdiferenciranim prostorima, svaka je u pravilu imala avliju, bašču, bunar, tako da je kod svih postojala povezanost sa prirodom u jedinstveni ambijent. Otuda su neki strani putopisci pisali da sve Sarajlije, i siromašne i bogate, stanuju u vilama, podrazumijevajući pod pojmom „vile“ prostornu raskoš i intimu upotpunjenu bogatim prostirkama u vidu ćilima i sedžada, kao i povezanost sa prirodom preko divhana i kamerija prema avliji i bašči, a u kasnijem periodu i preko doksata i prema ulici. Tako se sarajevska kuća, odnosno njen lagahni drveni sprat, širio preko kamenog prizemlja konzulno na sve strane i prosto lebdio u prostoru.
Ovo je za naše krajeve bio do tada neviđen komfor i kuća je prvi put u historiji ovog podneblja služila samo kao puki krov nad glavom, nego kao prostor za rahatluk, odmor i uživanje. To je bilo pravo otkrovenje za naše ljude koji su do tada živjeli, slobodno se može reći u izbama. Ruralna (seoska) kuća, sačuvana i do današnjih dana, sastojala se iz dva dijela, prednjeg nepopođenog sa ognjištem na sredini, bez tavanice, bez prozora sa najčešćće dvoja vrata. Iz ovog prostora, koji se zvao kuća, ulazilo se u popođenu sobu sa prozorima i tavanicom ali bez ikakve prostirke, gdje su se čeljad noću redala po podu. I ova kuća je građena od istih materijala, kao i ona prostorno raskošna. Tih materijala bilo je u izobilju svuda naokolo, ali nije bilo duha i smisla za komfor, koji bi inspirisali graditelja, da umjesto pukog krova nad glavom za zaštitu od nevremena, ostvari prostor u kome će se osjećati iole komforno.
Kada se govori o sarajevskoj kući iz osmanskog perioda treba posebno akcentirati najbitniju stvar, a to je da su svi prostori u toj kući dimenzionirani u punoj mjeri prema čovjeku. Kada se ta kuća posmatra izvana, odmah se uočava gdje se šta nalazi, gdje je mutvak, magaza, čardak, kamarija, divhana i svi ostali prostori jer ništa nije prikriveno. Fasade istinito odražavaju unutrašnje prostore. To je funkcionalna arhitektura islamskog naslijeđa, princip oblikovanja prostora iznutra prema vani, arihitektura čistih geometrijskih volumena, definiranje vanjskog plašata unutarnjim prostorima. To je najveći domet u oblikovanju prostora, možda i nesvjesno stvaran, ali će njegova prava vrijednost biti potvrđena kroz arhitektonska ostvarenja evropske moderne između dva svjetska rata.
Izvor: Nijazija Koštović, Sarajevo između dobrotvorstva i zla, II dopunjeno izdanje, Rijaset IZ, Sarajevo, 1998, str. 107-108.