Autor: Salih Čolaković
O skupino džina i ljudi, ako možete izaći iz krajeva nebesa i zemlje (da istražujete i proučavate), izađite, ali (znajte) moći ćete izaći samo sa silom (znanjem). (Er-Rahman, 33)
Ovaj kur'anski izazov čovjeku, upućen prije četrnaest vjekova, djeluje kao da je došao juče, danas ili ovoga momenta. Tek danas čovjek, čak i onaj koji tvrdi da su to „priče i bajke“, mora svratiti pozornosti tim riječima. Možda zato što će u njima naći tračak svjetla tamo gdje je za njega još uvijek tmina, možda zato što ga te riječi upozoravaju da je on, ma koliko uspio i osvojio, tek na jednom početku koji nema kraja, ili možda zato što je, vinuvši se malo u nebeske sfere, sve više počeo uviđati neminovnost Stvoritelja. Dakle, zbog ovog ili onog, ili tačnije rečeno zbog svega toga, Kur'an je ostao za čovjeka ono što je uvijek bio i što će uvijek biti – čudo, u čije će tajne moći ući tek pošto se što više približi sebi, prirodi, Bogu. Činjenica je da je čovjek, iako on toga često nije svjestan, postigao vidne rezultate na naučnom polju, tek nakon što je ispunio uslove kojim ga je Bog zadužio. Mogao je negirati Njegovu egzistenciju, što je često i činio, ali doći do nekih rezultata nije mogao, osim idući tragom Njegovih zakona.
Ne zna se tačno od kada čovjek živi na Zemlji, a osloniti se na bilo koju od mora teorija, bilo bi vrlo nezahvalano. Sigurno je, međutim, da je on tek juče uspio da se malo otisne od Zemlje, najprije kružeći jedno vrijeme oko nje, a zatim se uputio prema Mjesecu, na čiju je površinu stao sa ponosom, označavajući time značajan momenat u eri naučnog istraživanja. Da bi postigao nešto više na tom planu, potrebno je da se još više obogati naukom, jer ono što je uzeo iz svemira je samo kapljica iz mora ili čak manje od toga! Na tom svom putu u svemir, čovjek se sreo sa zakonima koji su za njega bili vjekovna prepreka i tajna. Tajna, koju mu je Kur'an davno otkrio. Pogledajmo samo ovu kur'ansku postavku:
Koga (Bog) bude htio ostaviti u zabludi, prsa mu stijesni i učini mu to teškim, kao da se na nebo penje. (El-En'am, 125)
Čovjek je na svom putu u svemir naišao na te neke „tijesne sokake“. Ogromne atmosferske razlike, bezvazdušni prostor, te anuliranje svih prirodnih zemaljskih zakona u tom području, ta i mnoga druga saznanja su novijeg datuma za čovjeka. Međutim, ova svemirska osvajanja, za koja želimo prije svega da usreće čovjeka, što će u svakom slučaju zavisiti od njegove duhovne orijentacije, po mišljenju mnogih rezultiraju potiskivanje religije iz života čovjeka! Očito je da ovakvi, u cilju očuvanja svojih pogrešnih ubjeđenja neće istaći bijelu zastavu, čak ni onda kada im je potpuno jasno da je dalja borba uzaludna. Uostalom, Kur'an je i na tu pojavu lijepo ukazao:
Kada bi im otvorili vrata nebeska i oni se gore popeli, sigurno bi rekli: povezane su bile naše oči, mi smo opčarani i opsjenjeni ljudi. (El-Hidžr, 14)
Dakle, putovanje na Mjesec nije ovim ljudima donijelo nikakve pouke. Što se, pak, tiče onih koji naučna dostignuća posmatraju sa zdrave osnove, susret sa Mjesecom za njih je bio susret sa Bogom:
Božiji je istok i zapad, pa gdje god se okrenete, tamo je Bog. (El-Bekare, 115)
Sjetimo se samo Ptolomeja i Aristotela koji su tvrdili da je Zemlja stalno u stanju mirovanja. Trebalo je da prođe sedamnaest vjekova pa da čovjek napravi korak naprijed, bila je to Kopernikova teorija heliocentričnog sistema (1473-1543). Poslije dolazi Galilej sa teorijom o okretanju Zemlje oko Sunca, koji i pored velikog pritiska da se odrekne svojih tvrdnji kaže: „Eppur si muove. (Ipak se kreće.)“ Njutn (1642-1727) sa svojim zakonom gravitacije, kao i mnogi drugi, doprinijeli su mnogo uspjesima do kojih je stigao savremeni čovjek. On to danas, valjda zanesen svojim uspjesima, često zaboravlja i pripisuje isključivo sebi ono što je plod generacija. Kad smo već tu, važno je napomenuti da je Kur'an davno otkrio ove naučne istine, zbog kojih su, mnogo kasnije, naročito u pojedinim sredinama, njeni propagatori bili žestoko proganjani. Navedimo ovaj primjer:
Sve se u svemiru kreće. (El-Enbija, 33)
Svjedoci smo danas čestih polemika oko toga da li postoji život na nekoj drugoj planeti osim naše. Ako bi tražili izvor koji nam posigurno govori o tome, opet se moramo osvrnuti na Kur'an:
I od Njegovih znakova je stvaranje nebesa i Zemlje i živih bića što ih je po njima razasuo. I on je moćan da ih sve sakupi kada to bude htio. (Eš-Šura, 29)
Bilo bi vrlo pogrešno reći, da je čovjek na početku svojih naučnih poduhvata u oblasti svemira. Ono se obično danas tako misli i kaže. Međutim, on je u istom položaju u odnosu na ono što ga okružuje, u odnosu na sama sebe. Hiljadama godina čovjek je živio vjerujući da je svrha i cilj pojedinih prirodnih pojava sam gnjev i kazna Božija ili, eventualno, da je to borba između dobrih i zlih duhova. Zatim je došao Kur'an da mu osvijetli vidike, u kojima će spoznati pravu svrhu svega toga, da mu pokaže da je taj njegov vjekovni put, put zablude, a ovaj, kur'anski, da je to put nauke:
Mi smo poslali vjetrove, koji oplođuju. (El-Hidžr, 22)
U promjeni vjetrova i u oblaku koji je podvrgnut (moći Božijoj), pa se vija između neba i zemlje, ima dokaza za razumne. (El-Bekara, 164)
Postojanje polova, čak i u biljnom svijetu, teorija je novijeg datuma. Jednom zakonu, svojstvenom ljudima i životinjama, tako reći juče, čovjek je bio prisiljen da ubroji i biljke. Ovo zajedničko svojstvo ljudi, biljaka i životinja, upućuje nas na isto životno porijeklo, na zajedničkog Stvoritelja. Međutim, da li će čovjek u tom prirodnom zakonu naći još nekog učesnika ili je možda stavio tačku na ono do čega je došao? Ubjeđeni smo za ovo prvo, to i Kur'an potvrđuje:
Uzvišen je i slavljen Onaj, koji je od svega stvorio parove: od onoga što niče iz zemlje, od njih samih, i od onoga što oni ne znaju. (Ja'sin, 31)
Teorija o postanku zemlje, njenom postepenom hlađenju te napokon postanku života iz vode, utoliko je tačnija, ukoliko se približila kur'anskoj tvrdnji:
Zar ne vide nevjernici da su nebo i zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi rastavili pa smo sve živo izveli iz vode. (El-Enbija, 30)
To stvaranje nije baš tako lagan proces. Put od početka prve ćelije pa do formiranja fizičke i psihičke ličnosti je dosta komplikovan. On je mnogo teži i interesantniji nego putovanje na mjesec, recimo.
I tako, ako bi poredili tokove naučnih poduhvata sa Kur'anom, vidjeli bi da je on pretekao čovjeka, zato jer je Kur'an djelo Tvorca života. Odnos Kur'ana i nauke ravan je odnosu Boga i čovjeka, onoga što je vječito i onoga što je prolazno.
Izvor: Glasnik VIS-a u SFRJ, broj 1-2, god. XXXIV, VIS u SFRJ, Sarajevo, januar-februar 1971, str. 35-37.