Ličnost posljednjeg Božijeg Poslanika, a.s.

Božiji Poslanik, a.s., se odlikovao čistim arapskim lijepim izražavanjem. Govor mu je odisao rječitošću. U tome je bio nenadmašan. Sposobnost koja se ne da poreći. Njegova tečnost govora bila je dar Allahov. Čistoća jezika, razboritost riječi, jasno značenje. Neopširan. Koncizan. Isticao se originalnom mudrošću. Poznavao je arapske dijalekte. Svakom plemenu bi se obraćao na njegovom jeziku. Raspravljao bi s njima na njihovom jeziku. Posjedovao je snagu i širinu beduinske rječitosti i oštrinu jezika. Posjedovao je stil i metod gradskog izraza u načinu ophođenja sa ljudima te klase. Najljepše što je imao, bila je nadarenost Allaha, dž.š., da primi Objavu i umijeće da je prenese ljudima.

Bio je blag i tolerantan. Sklon oprostu kad treba. Strpljiv pri nedaćama. Posjedovao je svojstva u kojima ga je Allah, dž.š., darivao. Nije bilo plemenitih ljudi, a da su bili bez posrtaja, ali to nije bio slučaj sa njim. Sve nedaće i svi problemi na koje je nailazio pojačavali su kod njega osobinu strpljivosti. Prema neotesanom neznalici Resulullah, a.s., je bio obazriv. Aiša, r.a., kaže: „Kada bi se Resulullah, a.s, našao u dilemi između dvije stvari, ili dva problema, izabrao bi uvijek lakši put rješavanja, ako nije grijeh, a ako je bio grijeh u pitanju, on je bio prvi čovjek koji bi ga osudio.“[1] Nikada se nije nikome svetio zbog sebe lično. Osveta bi dolazila zbog zloupotrebe Allahovih svetinja, te je bila radi Allaha, dž.š. Rijetko se kada ljutio, a vrlo brzo mirio.

Posjedovao je Resulullah, a.s., veliku darežljivost i plemenitost prema slabijim i nejakim. Dijelio je svima za koje je znao da su siromašni. Ibnu Abbas, r.a., kaže: „Resulullah, a.s., je bio najdarežljiviji čovjek, posebno uz ramazan, kada ga je najviše posjećivao Džibril. Džibril Emin bi dolazio svake noći, tokom cijelog ramazana, podučavajući ga Kur'anu. Resulullah, a.s., je bio brži da učini dobro djelo nego poslani vjetrovi.“[2]

Džabir kaže: „ Nikada nije od njega nešto zatraženo, a da je rekao: „Ne.“[3]

Bio je hrabar, neustrašiv i smion, što se nije moglo zanemariti. Smatran je najhrabrijim čovjekom. Prisustvovao je mnogim teškim situacijama, iz kojih su bježali čak i oni najhrabriji, ne jedanput. Resulullah, a.s., je bio postojan, nepokolebljiv. Išao je u susret problemu, a nije bježao od njega. Nije se povlačio, a zna se da nije bilo i među najodvažnijim ljudima onih koji su, ne jednom odustajali od teških zadataka i pravili odstupnicu, osim Resulullaha, a.s. Alija, r.a., kaže: „Kada bi smo se našli lice u lice s neprijateljem obuzeti strahom, groznicom, ugledali bi se na Resulullahovu, a.s., bogobojaznost i neustrašivost. On je bivao najbliži do neprijatelja.“[4]

Enes kaže: „Jedne noći u Medini, ljude je probudio strašan glas. Oni pohrliše prema tom glasu, pa ih susrete Resulullah, a.s., vraćajući se. Otišao je prije njih da vidi šta je to. Jahao je neosedlanog konja Ebu Talhe. Oko vrata mu je visila sablja. Govorio je: „Ne brinite se, ne brinite se!“[5]

Bio je veoma stidan i obazriv. Ebu Said El-Hudri je rekao: „Bio je stidljiviji od zbunjene djevice. Kada mu nešto nije bilo po volji, to se očitavalo na njegovu licu.“[6]

Nije nikada piljio nekom u lice. Uvijek je imao spušten pogled. Duži mu je bio pogled u zemlju nego pogled u nebo. Pogled mu je posjedovao moć zapažanja. Nije sa sagovornikom razgovarao o bestidnim stvarima i omrznutim temama. Nije zapamćeno da je neko od njega prenio nešto ružno. Nije direktno nikoga kritikovao. Moglo se čuti da kaže: „Šta misliš da neko učini tako i tako?“

Bio je najpravedniji čovjek. Volio je opraštati. Govorio je iskreno. Visoko je cijenio emanet. To su potvrdili i njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. Prije poslanstva nosio je nadimak „El-Emin“. Tražili su njegov sud o mnogim stvarima i prije islama.

Tirmizija prenosi od Alije, r.a., da je Ebu Džehel rekao: „Mi ne smatramo tebe lašcem, ali mislimo da je lažno tvoje poslanstvo.“ Na to je Allah, dž.š., objavio: „Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi.“ (Kur'an, VI:33)[7]

Također je Herakle pitao Ebu Sufjana: „Da li ga optužujete da je bio lažov prije nego je počeo govoriti što govori (prenositi Objavu)?“ Odgovorio je: „Ne.“

Bio je veoma tolerantan. Daleko je bio od oholog čovjeka. Nije dozvoljavao da mu se ustaje i poklanja kao što se poklanjalo kraljevima. Posjećivao je siromahe i družio se sa njima. Uslišavao je želje posluge. Sjedio je sa svojim drugovima kao jedan od njih. Aiša, r.a., priča: „Popravljao je sebi nanule, šio odjeću i radio kućne poslove kao što i vi radite. Bio je čovjek kao svaki drugi, čistio bi svoju odjeću, muzao svoju ovcu i sam sebe usluživao.“[8]

Resulullah, a.s., je kao nijedno drugo ljudsko biće, poštivao dogovor i zadanu riječ. Čuvao je rodbinske veze. Bio je najmilostiviji, najosjećajniji i najblaži u ophođenju sa svijetom. Bio je druželjubiv, odgojen, jednostavan, veoma pažljiv. Bio je daleko od pokvarenosti, ogovaranja, podlosti i nije uzvraćao zlo zlim.

Nije dozvoljavao da iko u društvu ide iza njega. Nije ni u odjeći ni u ishrani odskakao od svoje posluge. Volio je uslužiti one koji su njega usluživali. Svojoj posluzi nije nikada ni „uf“ rekao. Nije ih grdio za neurađen posao. Nije mrzio siromahe zbog njihovog siromaštva. Išao je siromašnim na dženazu. Na nekim svojim putovanjima je obavljao poslove kao i drugi. Jedanput je naredio da se skuha ovca. Jedan je rekao da će je zaklati, drugi zguliti, treći skuhati, a Resulullah, a.s., je rekao da će sakupiti drva da se naloži vatra. Oni mu odgovoriše da ga oslobađaju tog posla, a Resulullah, a.s., im reče: „Znam da bi ste to uradili mjesto mene, ali me mrzi da se razlikujem od drugih. Zaista Allah ne voli vidjeti čovjeka da se razlikuje od svog društva.“ Nakon toga je ustao i sakupio drva.[9] Evo kako je Hind, kći Ebu Hala opisala Resulullaha, a.s.

Ona između ostalog kaže: „Resulullah, a.s., je često bio tužan. Uvijek je u nečemu razmišljao. Nije imao slobodnog vremena. Nije volio besposlen govor. Dugo je šutio. Počinjao bi i završavao govor vrlo razgovjetno, punim ustima a ne stisnutim vilicama. Govorio bi sažeto, ne preopširno, a ni nedorečeno. Nije koristio prazne rečenice. Govor mu nije bio štur i suhoparan.

Veličao je Allahove blagodati, a ništa nije kudio. Nije kudio ukus hrane, a ni hvalio. Nije se ljutio ako bi mu se ispriječio neki problem, već je sve činio da ga riješi. Nije se ljutio zbog sebe, a ni radovao. Kada bi na nešto pokazivao, činio je to cijelom rukom. Kada bi se nečemu čudio, prevrnuo bi rukama. Kada bi se naljutio, raširio bi ruke i razmahnuo. Kada bi se obradovao, obarao bi pogled. Osmijehom je uvijek pobjeđivao smijeh. Čuvao je svoj jezik od onoga što ga se ne tiče. Okupljao je svoje drugove, i nije ih razdvajao. Ukazivao je počast zvaničnicima svakog plemena. Čuvao se ljudi i bio oprezan pred njima, bez obzira što se nije bojao da će mu nanijeti zlo. Posjećivao bi svoje drugove. Volio je da zna šta se dešava u narodu. Potpomagao je dobro i bodrio na dobro. Mrzio je zlo i odmagao ga. Bio je umjeren. Nije bio prevrtljiv. Za svaku stvar je imao mjeru. Nije uskraćivao pravo onome ko ga zaslužuje, a nije ga davao onome ko ga ne zaslužuje. Ovo je važilo i za one koje su ljudi izabirali na položaje. Najviše je cijenio one koji su upućivali na dobro. Najviše je cijenio one koji su bili darežljivi i koji su pomagali drugima. Nije bio isprazan. Stalno je zikr činio. Nije nigdje dugo boravio. Nije imao određeno mjesto za sjedenje. Kada dođe u neko društvo, sjeo bi na prvo prazno mjesto. Tako je naređivao i drugima da čine. Uvažavao je svakoga na sjedeljci i svakome posvećivao dužnu pažnju, da ne bi ko pomislio da je manje važan od drugoga.

Ko bi sjeo do njega radi neke svoje potrebe, strpljivo bi ga saslušao, i nikada on prvi nije prekidao sagovornika. Ko bi šta zatražio od njega, ako je mogao dao bi mu, a ako ne bi imao, utješio bi ga lijepim riječima.

Zbog njegove brige i pažnje, ljudi su ga nazivali ocem, a on njih svojim najbližim.

Ljude je vrednovao prema bogobojaznosti. Gdje je sjedio, sjedio je sa stidom, strpljenjem i povjerenjem. Nije bilo podignutih glasova. Poštovao je starije, a imao je milosti prema mlađima. Ukazivao je počast gostu i strancu.

Bio je druželjubiv, nenametljivog ponašanja, blagonaklon. Nije bio oštar, srdit i ljut. Nije bio pokvarenjak. Nije korio. Nije hvalio. Zanemarivao bi ono što ne želi. Nije se pokoravao strastima. Sustegnuo se od tri stvari: uživanja, pretjerivanja i onog što ga se ne tiče.

Ljude je poštedio od tri stvari: nije nikoga kudio, nije ga sramotio i nije ga vrijeđao. Govorio je samo o onome od čega ima nagradu od Allaha, dž.š. Kada bi on govorio, slušaoci bi umukli, a kada bi on završio, oni bi govorili. Pred njim se nisu svađali. Kad bi neko govorio, drugi bi šutili dok ne završi. Smijao bi se čemu bi se i drugi smijali. Sviđalo mu se ono što se i drugima sviđa. Čudio bi se onome čemu se i drugi čude. Bio je strpljiv prema strancima uskog rezonovanja. Govorio je: „Ako vidite da siromah traži nešto, dajte mu i ne tražite da vam se zahvali. Zahvala pripada Allahu.“[10]

Haridži bin Zejjd kaže: „Resulullah, a.s., je bio najstaloženiji čovjek na sjedeljci. Ništa mu nije izmicalo ispod kontrole. Mnogo je šutio. Nije govorio bespotrebno. Suprostavio bi se onima koji ružno govore. Nije se grlom smijao. Govor mu je bio razgovjetan i njegovi drugovi su se u njegovom društvu tako ponašali iz ljubavi i poštovanja prema njemu.“[11]  

Uglavnom Resulullah, a.s, je posjedovao sva svojstva zrelosti izuzetne posebne ličnosti. Odgojio ga je Njegov Gospodar. Samo On ovako odgaja, i On o njegovom odgoju kaže: „Ti si, zaista najljepše ćudi.“ (Kur'an, LXVIII:4)

Ovo je bio razlog zbog kojeg su srca hrlila k njemu. Ovo ga je omililo kod ljudi. Ovo ga je učinilo vođom kojeg su ljudi srcem voljeli i zbog kojeg su od nepokornog njegovog naroda i nećkanja njihovog došli do stepena prihvatanja Allahove vjere u velikim skupinama.

Sve što smo u kraćim crtama naveli govori o njegovoj zrelosti, o veličini njegovih svojstava. Stvarno stanje njegove slave, lijepih vrlina i osobina, ne mogu se dokučiti tek tako. Ko to želi, ko želi da upozna najvećeg čovjeka na svijetu, koji je doživio najveći stepen ljudske zrelost, neka zna da ga je Allahova svjetlost obasjavala, a Kur'ani Kerim ga odgajao.

Gospodaru moj, neka je blagoslov Tvoj na Muhammeda, a.s., i na porodicu Muhammeda, a.s., kao što si blagoslovio Ibrahima, a.s., i porodicu Ibrahima, a.s., Ti si hvaljen i slavljen.

Gospodaru moj, Ti obaspi blagodatima Muhammeda, a.s., i porodicu Muhammeda, a.s., kao što si obasuo blagodatima Ibrahima, a.s., i porodicu Ibrahima, a.s., Ti si moj Gospodaru, hvaljen i slavljen.

 

Izvor: Safijjurrahman el-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, (s arapskog prevela: Subhija Hadžimejlić-Skenderović), Odred „El-Mudžahidin“ pod nadzorom Muftijstva Travnika i Zenice, Travnik, s.a., str. 552-557.