Hasan i Husejn, Poslanikovi unuci, veseli i razdragani, sjedili su u krilu svog dragog djeda. Poslanik je poljubio svoje drage unučiće i ljubazno je razgovarao sa njima: „Moji mirisni cvjetovi! Radosti moje!”
‘Ujejne, jedan medinski musliman, došao je do Poslanika i vidio taj prizor. Znao je da Poslanik neizmjerno voli djecu. Selami ih na ulicama, uči dovu za njih, miluje ih po kosi… Dozvoljava im čak i da jašu na njegovim leđima. Iako je ‘Ujejne imao i sinova i kćeri, činilo se da nije imao ni trun milosti ni ljubavi u svom srcu za njih. Prema djeci nije izražavao naklonost i uvijek se pitao zašto Poslanik toliko voli djecu.
Nazvao je selam Poslaniku, sjeo i odmah počeo:
„Ja imam desetero djece i nikad u životu ni jedno nisam poljubio.”
Poslaniku se nije svidjelo ono šta je čuo, pa mu je odgovorio:
„Ko se ne smiluje, neće se ni njemu smilovati.”
‘Ujejne se poselamio i izašao iz kuće. Začuo je vesele dječije glasove koji su naprosto oživjeli prazne medinske ulice. Sunce je ljubilo nevine dječije obraze koji su se rumenili pod njegovim zrakama. Bosonogi, trčali su jedan za drugim. ‘Ujejne ih je posmatrao razmišljajući o Poslanikovim riječima.
Izvor: Husejn Salih, Muhammed – poslanik milosti, str. 98., Fondacija MULLA SADRA u BiH, 2011.
Prijevod: Elma Kamali