Jedne noći Nasrudin-hodža osjeti lopova kako hoda po krovu, pa reče glasno ženi:
„Došao sam kasno prošle noći i zakucao na vrata, a ti nisi čula. Ja sam tada proučio ovu dovu, potom se čvrsto uhvatio za mjesečeve zrake i unišao u kuću.“
I onda hodža prouči glasno tu dovu.
Lopov, koji je na krovu slušao ove riječi, zapamti dovu, pa je i on prouči. Poslije ustane, zagrli objema rukama mjesečeve zrake, pa se sa krova pusti dolje da bi sišao u kuću. Naravno da je i pao i sav se razbio. Hodža odmah potrča i uhvati lopova za jaku, a zatim poviče:
„Ženo, brzo donesi svijeću, uhvatio sam lopova!“
Lopov, koji je ječao od bola, reče:
„Hodža, ne moraš se žuriti! Dok je ona dova u tebe, a ova pamet u mene, neću se tako lahko spasiti iz tvojih šaka!“
Izvor: Ahmet Halit-Jašaroglu, Ismail Hakki Čaušević, Meša Selimović, Nasrudin-hodža: priče i dosjetke, Svjetlost, Sarajevo, 1953, str. 107.