Autor: hfz. Mahmud Traljić
Kada je (14. maja 1981.) umro hadži Mehmed-ef. Mujezinović, profesor-konzervator Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine, pisac, prevodilac i istaknuti kulturni radnik, muslimani Bosne i Hercegovine doživjeli su veliki gubitak.
Mehmed Mujezinović rođen je u Sarajevu 29. VII 1913. godine. Poslije mekteba i osnovne škole, upisao se u Gazi Husrev-begovu medresu, koju završava 1935. godine. Na jesen iste godine upisuje se na tek osnovanu Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. Diplomirao je u junu 1939. godine. Poslije odsluženja vojnog roka 1940. godine imenovan je vjeroučiteljem na građanskim školama u Sarajevu, gdje ostaje do polovine 1945. Od jeseni te godine služi kao muderris-profesor, prvo na ženskoj, a kasnije i muškoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Jedno vrijeme bio je i sekretar medrese. U augustu 1949. godine zapošljava se u Državnoj štampariji, gdje uz korektorske poslove uči i grafički zanat. Polovinom 1951. Godine preuzima ga tadašnji Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine u svoju službu. Povjerava mu evidenciju i obradu natpisa na orijentalnim jezicima. Tu ostaje do 1. I 1980. godine, kada odlazi u mirovinu u svojstvu naučnog saradnika.
Solidno vjersko obrazovanje, stečeno školovanjem, Mehmed-ef. stalno upotpunjuje i proširuje pohađajući tzv. privatne dersove, koje su u Sarajevu svojevremeno održavali naši istaknuti alimi: Ahmed-ef. Burek, Muhamed-ef. Tufo, hadži Mehmed-ef. Handžić, hadži Mujaga Merhemić i hadži Kasim-ef. Dobrača. Kroz ove dersove uznapredovao je i u poznavanju sva tri orijentalna jezika, arapskog, turskog i perzijskog. Slušajući dersove iz klasičnih perzijskih djela, izradio je za svoje potrebe rječnik perzijskog jezika, koji bi, poslije stručne lekture, mogao mirno biti i štampan. Pored toga, stalno je čitao literaturu na ovim jezicima i na taj način se usavršavao. Spadao je, bez sumnje, među naše najobrazovanije orijentaliste.
Prije nego što se zaposlio u Zavodu za zaštitu spomenika kulture, gdje mu se pružila idealna prilika za stručni i naučni rad, hadži Mehmed-ef. se počeo javljati i surađivati u Glasniku Islamske vjerske zajednice i El-Hidaji, organu istoimene ilmijanske organizacije. U Glasniku je objavio deset priloga, od kojih su neki posebno zapaženi. U El-Hidaji je objavio 17 napisa, među kojima su i članci o perzijskim klasicima Hafizu i Mevlana Dželaluddinu Rumiji. Iz članka „Posljednji književni radovi“ hadži Mehmed-ef. Handžića, kojeg je Mujezinović napisao u povodu Handžićeve smrti (El-Hidaje, VIII 1944-45, br. 2-3, str. 95-99), saznajemo da je rahm. Handžić bio počeo prevoditi historiju islama (Asri-seadet) koju je na urdu jeziku napisao Numan Šibli, učenjak iz Indije. Za štampu je djelo priredio učenik Šiblije Sulejman Nedvi. Djelo je prevedeno s urdu jezika na engleski, a s engleskog na turski. Na turski ga je preveo Omer Riza. Handžić je bio počeo prevoditi s turskog jezika. Preveo je prvi svezak, a od drugog sveska trećinu. Ovo tursko izdanje ima pet svezaka, odnosno 2.253 stranice. Handžić je preveo 722 strane turskog teksta.
Radeći na evidentiranju islamskih, odnosno, orijentalnih, natpisa u Bosni i Hercegovini, hadži Mehmed-ef. je sakupio ogromnu građu. On je nije samo evidentirao, nego i stručno obrađivao. Dobar dio toga materijala je i objavio, što u ediciji Zavoda Naše starine, što opet u drugim publikacijama. U Našim starinama je publicirao 20 radova, u Prilozima za orijentalnu filogiju 7, Analima Husrevbegove biblioteke 7, Starina Kosova i Metohije 3, Novopazarskom zborniku 1, Bulletinu za likovnu umjetnost JAZU 1 i dr. Međutim, najvažnije i najvrednije što je hadži Mehmed-ef. dao iz područja islamske epigrafike svakako je zbornik Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini od koga su dosad izašle dvije knjige, dok se treća i zadnja nalazila u štampi kad je hadži Mehmed-ef. umro. Prva knjiga, koja je izašla iz štampe 1974. godine sadrži natpise iz Sarajeva. Druga knjiga donosi natpise iz istočne i centralne Bosne (izašla iz štampe 1977. god). Treća knjiga će sadržavati natpise iz zapadne Bosne i Hercegovine. Zbornik izdaje „Veselin Masleša“ u ediciji Kulturno naslijeđe.
Pored navedenih listova i drugih edicija, Mujezinović je sarađivao i u Takvimu, u kome je objavio 4 rada, u Preporodu (5 radova), Islamskoj misli (2 rada), Zemzemu (1 rad), kalendarau Bakije za 1972. godinu (2 rada). U zajednici s ing. Džemalom Čelićem napisao je knjigu Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1969. Orijentalne natpise i historijsku građu dao je Mujezinović, ostalo Čelić. I ova je knjiga izašla u biblioteci Kulturno naslijeđe izdavačkog preduzeća „Veselin Masleša“. Za ovu knjigu autori su i posebno nagrađeni.
Obrađujući natpise, hadži Mehmed-ef. sakupljao je građu i o autorima natpisa-epigrafičarima. U obje do sada objavljene knjige Islamske epigrafike dat je i popis epigrafičara s najpotrebnijim podacima o njima do kojih je autor mogao doći. O četverici njih je Mujezinović i posebno pisao: Mehmedu Mejliji („Epigrafika i kaligrafija pjesnika Mehmeda Mejlije“, Naše starine, IV, 1965), „Šejh Sejfudin Fehmi ef. Kemura kao epigrafičar“ (Glasnik VIS-a, 1958, br. 3-5), „Muhamed Enveri-ef. Kadić kao epigrafičar“ (Glasnik VIS-a, 1959, br. 4-5; 1960, br. 1-3, 7-9, 10-12) i „Hadži Mujaga Merhemić-Hajri mesnevihan i epigrafičar“ (knjiga Šebi-arus, Sarajevo, 1974. str. 20-30). Ovamo bi se mogao priključiti i Mujezinovićev rad „Diplome kaligrafa Islamovića u Gazi Husrev-begovoj biblioteci“ (Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, knjiga, 1972).
Hadži Mehmed-ef. je obraćao posebnu pažnju rukopisima pisanim na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. I o njima je dao nekoliko zapaženih radova: „Kolekcija orijentalnih rukopisa biblioteke Mehmed pašine džamije u Prizrenu“ (Starine Kosova i Metohije, knjiga II-III, 1963); „Nekoliko rukopisa prepisanih u Gazi Husrev-begovoj medresi“ (Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. IV, 1976); „Biblioteka Mehmed-Razi Velihodžića, šejha i muderrisa Gazi Husrev-begova Hanikaha“ (Anali…, knj. V-VI, 1978); „Tri stara orijentalna rukopisa u jugoslavenskim zbirkama prepisana u Iraku“ (Anali..., knj. V-VI, 1978). Pored navedenog, Mujezinović je bio suradnik i naših enciklopedija, Enciklopedija Jugoslavije, Enciklopedija Leksikografskog zavoda i Enciklopedije likovnih umjetnosti, kao i knjige Lepote i znamenitosti Bosne i Hercegovine, što ju je izdala redakcija Književnih novina u Beogradu 1961. godine.
I kao prevodilac s orijentalnih jezika Mujezinović je bio zapažen i priznat. Najviše je preveo s turskog jezika. Ljetopis Mula Mustafa Ševki Bašeskije preveo je 1968., godine a izdalo preduzeće „Veselin masleša“, također u biblioteci Kulturno naslijeđe. Ljetopis je snabdjeven uvodom, s preko 700 bilježaka i rječnikom manje poznatih riječi od blizu 600 pojmova. Sve to je povećalo upotrebljivost i vrijednost samog djela. Drugo izdanje Ljetopisa sa dodatkom štampano je 1981. godine.
Drugo djelo koje je hadži Mehmed-ef. preveo s turskog jezika je Put na hadž hadži Jusufa iz Duvna. Putopis je iz godine 1615. To je prvi poznati putopis na hadž od jednog muslimana iz Bosne i Hercegovine i ujedno prvi poznati putopis, što ga je napisao neko iz naše uže domovine. Štampan je prvo 1974. g. u časopisu Život, a 1981. godine izdalo ga je Starješinstvo Islamske zajednice BiH u svojoj nakladi kao posebno djelo. Još jedan Put na hadž preveo je Mujezinović sa turskog jezika, a napisao ga je manje poznati autor hadži Mustafa iz Skoplja. Objavljen je u Islamskoj misli, broj 24/1980, str. 25-29. Hadži Jusufov putopis je popraćen sa 172 bilješke, a hadži Mustafin sa 27, što same putopise čini interesantnijim i vrednijim. Pred samu smrt hadži Mehmed-ef. preveo je s arapskog jezika jednu raspravu od mostarskog muderrisa i muftije Sidki-ef. Sarajlića (umro 1847. god.). Prijevod je ostao u rukopisu. Ranije je još preveo „Govor Božjeg poslanika Muhameda, a.s., na Tebuku“ (El-Hidaje, VII/1943-44, br. 4-5, str. 120-121).
S ovim dosad navedenim nije iscrpljena lista hadži Mehmed-ef. djelatnosti. Trideset i šest godina bio je imam i hatib Vekil-Harč (Hadžijske) džamije, gdje je naslijedio svoga oca hafiza Mustafa-ef., koji je, također, 36 godina bio imam i hatib ove džamije. U istoj džamiji je hadži Mehmed-ef. održavao i vjersku obuku nekoliko godina. Oca je naslijedio i u dužnosti džuzhana Begove džamije, što je, također, nekoliko godina obavljao. Na akademijama Šebi-arus više od deset godina bio je jedan od predavača. Na priredbama u kući rahmetli hadži Mujage Merhemića (kasnije kod hadži-Mujagine kćeri Hafiz Mulla-hanume) na dane Lejletu-l-Mi'radž i Lejletu-l-Bedr Mujezinović je uzimao aktivnog učešća u izvođenju prigodnog programa. Svojedobno je privuklo pažnju njegovo predavanje „Islamski rukopisi u Bosni i Hercegovini i njihovo ukrašavanje“, koje je održao na tribini Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“ u Sarajevu 29. V. 1973. godine. Skraćeno predavanje je štampano u listu Zemzem, godina XIV/1981, br. 1, str. 11-15. U ilmijjanskoj organizaciji „El-Hidaje“ nekoliko godina je biran u Radni odbor, gdje je bivao prvi odnosno drugi tajnik. I u Društvu konzervatora Bosne i Hercegovine aktivno je sudjelovao u njegovu radu. U biblioteci ovog društva štampao je i knjižicu Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu (1968).
Njegovi stručni kvaliteti bili su cijenjeni i izvan Bosne i Hercegovine. Pozivan je da pruži stručnu pomoć i u drugim krajevima tadašnje Jugoslavije: Makedoniji, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori. Gdje god je išao, ostavio je pisana traga i o tome svome radu. Tako je objavio neke od natpisa iz Prizrena, Tetova, Kačanika, Peći i Novog Pazara. Upravo se spremao da 18. maja putuje u Skoplje, kuda je bio pozvan u vezi s obrađivanjem orijentalnih napisa u Skoplju. To mu, međutim, nije bilo suđeno da uradi. Održavao je pismene veze s brojnim stručnjacima u Turskoj, Iraku, Egiptu, Mađarskoj, Poljskoj i Holandiji. S mnogim od njih izmjenjivao je i objavljene stručne i naučne radove. Putovao je u Irak i Egipat u svrhu proučavanja islamskih natpisa u tim zemljama.
Od pokretanja Anala Gazi Husrev-begove biblioteke 1972. godine pa do smrti, bio je član Redakcionog odbora. Ujedno je bio i njihov tehnički urednik. Bio je tehnički urednik i edicije Naše starine, što ih izdaje Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine. Uredio je knjige VI do XIII. Poslije smrti hadži Kasim-ef. Dobrače preuzeo je i poslove korektora druge knjige Kataloga arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke.
Ako još kažemo da je hadži Mehmed-ef. bio i dobar kaligraf-hattat, što se da vidjeti iz brojnih njegovih radova, istakli smo bar ono najvidljivije iz života i rada ovog našeg tihog, skromnog i nenametljivog, a od svakog rado viđenog, kulturnog i naučnog radnika. Teško će se u dogledno vrijeme naći prava zamjena hadži Mehmed-efendiji u ovim za nas neobično važnim i mnogostrukim poslovima. Otuda je i naša žalost za njim veća.
(Prvi put objavljeno u: Glasnik VIS-a, XLIV/1981, br. 4, str. 423-427.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Rijaset IZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1998., str. 211-218.