Mujo Hrnjica – epski i historijski

Autor: Munib Maglajlić

---

Epskog Muju Hrnjicu je široj književnoj i kulturnoj javnosti na upečatljiv način predstavio Kosta Hörmann u prvom svesku svoje znamenite zbirke bošnjačkih epskih pjesama, objavljene davne 1888. godine.[1] Zapravo, višestoljetna tradicija o ovom junaku, stihovana i prozna, dobila je u ličnosti Koste Hörmanna kanonizatora sretne ruke, koji je ne samo priopćio niz pjesama u kojima je Mujo Hrnjica glavni junak, nego je također zabilježio i objavio usmene predaje koje su učinile da se – u nadopunjavanju s pjesmama – dobije živa i bogata epska biografija ovog lika.

Historijski predak epskog Muje Hrnjice bio je, po svemu sudeći, Mustafa Turčalović, koji se spominje u opsežno Historiji Bosne Saliha Hadžihuseinovića Muvekita, povodom burnih događaja u Krajini 1637. godine. Mustafa Turčalović spomenut je u carskom fermanu, upućenom Mehmed-paši Vuči, među šestericom Krajišnika čije je glave sultan tražio, povjerovavši u klevetu da su oni prilikom uzimanja otkupa za jednog uglednog sužnja prisvojili četrdeset hiljada groša. O kakvim se burnim vremenima radilo, posve u skladu s metaforom o Krajini – „krvavoj haljini“, te u kakvim je historijskim okolnostima izrastao epski junak Mujo Hrnjica, pokazuje Muvekitovo svjedočanstvo o pašinu pokušaju da među ljutim Krajišnicima provede naredbu sadržanu u carskom fermanu: „Da bi zaplašio Krajišnike, poslao im je (Mehmed-paša Vučo) prijepis carskog fermana po svom čovjeku Mehmed-agi i pozvao ih na pokornost. Oni su ga vratili, ispalivši top i psujući mu oca i majku. Božijim davanjem, kad su ispalili top, on se rasprsnuo i pobio topčije.“[2] Muvekit je našao za potrebno da između oklevetanih Krajišnika, čije glave sultan traži, posebno izdvoji Mustafu Turčalovića, za kojeg kaže: „Spomenuti Turčalović Mustafa, to je dvorski kapudži-baša Hrnjica Mujo, koji je u tom stoljeću bio nastanjen na Bosanskoj krajini, po svom junaštvu i hrabrosti sličan Rustemu…“ Muvekit zatim dodaje Mujin životopis, sa osvrtom na porodični historijat, navodeći podatke i za braću Halila i Omera, a tiču se dolaska porodice u Krajinu, obznanjivanja Mujina junaštva i prilika pod kojima je poginuo, te pogibije njegove braće Halila i Omera, kao i znamenitog Tale Ličanina, koji se zatekao u njihovu društvu. Već se u Mevekitovim bilješkama prepliće povijesno i legendarno, a istaknuta je i činjenica o epskoj slavi braće Hrnjica, koja traje i u trenutku kada povijesničar ispisuje svoje napomene o ovoj krajišničkoj porodici: „Sve dok su bili živi, spomenuti Mujo i njegova braća stalno su upadali u neprijateljske zemlje sa svojim četama i tamošnje krajeve plijenili. Čak su o junaštvu, koje su ovi ratnici pokazali u vojevanjima, spjevane mnoge pjesme na bosanskom jeziku. One se još i danas pjevaju i prenose s koljena na koljeno.“ S druge strane, svjedočanstvo Vuka Frankopana, koji u izvještaju od 20. studenog 1641. godine u Kladuši nalazi izvjesnog Mustafu Kozličića, poznatog po svome četovanju, nije u protivrječnosti sa Muvekitovim navodima, zbog istog oblika imena (Mustafa), dok se oblikom prezimena (Kozličić) nastavlja na predaju (djevojačko prezime Hrnjičine majke bilo je, prema predaji koju navodi Hörmann, Kozlić).[3]

Međutim, naspram oskudne biografije historijskog pretka Muje Hrnjice, stoji u  narodnoj tradiciji, u usmenoj predaji, prebogata epska biografija ovog junaka, opjevanog u velikom broju krajišničkih pjesama. Zahvaljujući Hörmannu i Muvekitu, sačuvane su predaje o Hrnjičinom porijeklu, dolasku u Krajinu, obznanjivanju junaštva, neranjivosti olovnim metkom, pogibije iz potaje, iz busije; kao i drugi legendarni epski junaci, Mujo ima čudesnog nepobjedivog konja, čiji se tragovi, zajedno sa tragovima njegova koplja, pokazuju s koljena na koljeno, zna se za njegov grob u Petrovoj gori, njegovu kulu u Kladuši, njegov bunar i slično, sve to u znaku njegovih opjevanih pothvata, u kojima je često u društvu svoje braće i drugih krajiških epskih junaka. Legendarno je, prema tome, premoćno odnijelo prevagu nad historijskim, pjesma je prekrilila zbilju, epski je junak, ponijeviši ime historijske ličnosti, u brojnim pjesmama bezbrojnih neznanih narodnih pjesnika proživio svoj „novi život“, bogata legenda a ne štura povijest roji asocijacije kada se spomene njegovo ime. Ovu činjenicu o neusporedivoj prevazi legendarnog nad historijskim ne treba gubiti iz vida, jer ćemo u protivnom doći u situaciju da sudimo tradiciji, da presuđujemo poeziji, u ovom slučaju epskom pjesništvu, čiji je jedan od najizraslijih junaka na području Krajine bio Mujo Hrnjica.

A upravo se to dogodilo ovom krajiškom junaku: u pregrijanoj atmosferi, izazvanoj mjeničnom aferom koja je buknula u ljeto 1987. godine, na Muju Hrnjicu se sručila lavina napisa i izjava – u povodu inicijative da mu se u Velikoj Kladuši podigne spomenik – u kojima su se posve gubili kriteriji i zabacivali obziri, kao da se radi o stvarnoj ličnosti, o nekom zlikovcu čiji je spisak nedjela dobro poznat, a ne o epskom junaku iz dalekog XVII stoljeća, o čijem se povijesnom identitetu, osim imena i viteške slave, više ništa i ne znade. Novinari su se naprosto utrkivali u nastojanju da sa što žešćim pogrdama ocrne Muju Hrnjicu, gubeći iz vida da pri spomenu ovog imena treba voditi računa o složenom odnosu pjesme i zbilje, o odnosu svijeta epske pjesme i povijesne stvarnosti u kojoj je ovo pjesništvo nastajalo i živjelo. Planovi epskog i historijskog bili su ispreturani, pobrkani su bili (epska) pjesma i (povijesna) zbilja, uz ime jednog legendarnog epskog junaka neutemeljeno su vezane povijesne projekcije, zasnovane na pojedinačnim viđenjima krvave krajišničke historijske zbilje. Tako se dogodilo da su novinari uz ime jednog vjerodostojnog epskog junaka, kao što je Mujo Hrnjica, stavljali pogrdne i uvredljive kvalifikative. Teško je ocijeniti u kojim je slučajevima prevagnulo neznanje i neobaviještenost, a u kojim nedobronamjernost, ali je očito bilo i jednog i drugog. Tako je u ovom svojevrsnom suđenju Muji Hrnjici uporno i gorljivo oblikovana predodžba o „historijskoj krivici“ i nepodobnosti našeg epskog junaka. Da je to postiglo željenu djelotvornost, pokazale su izjave i napisi koji su uslijedili izvan novinarskih redova. Tako će jedan sveučilišni profesor za Muju Hrnjicu kazati da je kao buljubaša „radio na svoju ruku“[4], jedan će političar izjaviti da je bio „nasilnik kojeg istorija pamti po nasilju i ni po čemu drugom“[5], a jedan će politikolog presuditi da mu nema mjesta u našoj današnjici, jer on tu „nema šta da traži“, zdušno se zalažući da ovaj junak ostane u rezervatu narodne pjesme, među ostalim razlozima zato što simbolizira „naše razlike i raspeća, naše razdore i raskole“.[6] Sve je to vodilo uobličavanju svijesti kod šire javnosti o Muji Hrnjici kao zabranjenom junaku, a time i svijesti o epici u kojoj je kao lik izrastao kao u pojavi nepoželjnoj za našu savremenost. Sve je to oblikovalo nelagodu u dijelu javnosti raspoloženoj da trezvenije gleda na ono što se događalo u Velikoj Kladuši i oko nje.

U spomenutim napisima o Muji Hrnjici bilo je riječi i o epici čiji je on junak, i o povijesnoj zbilji s kojom ova epika, ukupno gledajući, korespondira. Potpisjujući retke u kojima se govori o krvavoj zbilji svekolike krajine, koju je i narodni pjesnik označio metaforom „krvava haljina“, moramo primijetiti da ni ta zbilja – četovanja i sukoba, pohara i odvođenja roblja na obje strane negdašnje granice, u znaku služenja tuđinskim carevinama – nije bez svijetlih primjera uzajamnog uvažavanja, utemeljenog na viteškom doživljaju života, u kojem je junaštvo smatrano vrhunskom vrlinom. Jedno takvo svjedočanstvo – i to iz XVII stoljeća, dakle, iz vremena u kojem su četovali preci epskog Muje Hrnjice – jeste pismo Mustaj-bega Ličkog, Hrnjičina „zemljaka“ i epskog zapovjednika, upućeno Petru Smiljaniću, ocu čuvenog uskočkog harambaše Ilije Smiljanića, u kojem, između ostalog, stoji: „…Molimo vašu milost, pozdravite nam od naše strane sina vašeg harambašu Iliju. Čuli smo da je junak u toj krajini. Bog znade da nam je drago jere je naš. I eto mu uslasmo jedno pero sokolovo, zač je za nj. Hoće ga nostiti prid junaci…“[7] Ali, ovo pismo nikako nije usamljen primjer. Slične primjere uzajamnog uvažavanja i koegzistencije u godinama primirja na osmansko-mletačkoj granici nalazimo na drugom kraju, čak u prethodnom XVI stoljeću u praksi trgovine Bošnjaka iz utvrđenog Klisa na splitskom pazaru ili viteških turnira u borilačkim vještinama pod zidinama utvrđenih gradova i sličnog, o čemu se, na talijanskom jeziku, u izvještajima mletačkom senatu, nalaze brojne, često začuđujuće pojedinosti. Evo o tome zanimljivog ulomka u izvještaju iz 1571. godine, gdje se kaže: „…Bivalo je da su ugovorene viteške utakmice između naših ljudi i Turaka, pače i na poljanama ispod samih utvrda gradskih, a građani bi sa zidina i kućnih krovova gledali kako će se svršiti viteška igra…“[8] O jednoj takvoj zgodi kada je, u listopadu 1571. godine, pod Zadar došlo šest bosanskih konjanika da pozove Zadrane na takmičenje u ratničkim vještinama, sačuvano je sljedeće svjedočanstvo: „…Istog dana, negdje pod večer dođe ispod zidina šest Turaka na konjima da pozovu na trku s kopljima one koji su bili voljni da im se odazovu. Šesterica naših se odazva, a svijet se pope na zidine i krovove kuća da ih gleda. Svaki konjanik poljubi svoga potivnika u čelo, a onda nasrne jedan na drugoga i dobro, pošteno su se borili i jedni i drugi, samo što jedan od neprijatelja i Jakov Omišanin napuste konje sišav na zemlju. I obojici je tekla krv iz nosa i iz usta, ali brzo su ih ojačale dobre rakije…“[9] Isti ljetopisac sačuvao je od zaborava još jedan čudesan primjer uzajamnog uvažavanja u istom, viteškom duhu: „…Kapetan Juraj sa svojim kopljem skinu Turčinu vizir s glave, pa se opet susretnu i kad se kapetan Juraj požali da mu je konj bio ubijen protiv viteških pravila, Turčin obeća da će mu za četiri dana poslati svoga, na što se poljube i svaki se povuče na svoju stranu…“[10]

O spasonosnoj djelotvornosti pobratimstva među ratnički suprotstavljenim pripadnicima različitim carevinama, koje je opet povezivala pripadnost istom jeziku i tlu na osmansko-mletačkoj granici sredinom XVII stoljeća, na upečatljiv način svjedoči glasoviti turski putnik Evlija Čelebi, u dijelu putopisa koji se odnosi na krajišničke okršaje sa Morlacima u mletačkoj službi:

Jedan krajiški gazija, međutim, bio je sakrio jednog kršćanina haramiju u kožu. Kad su toga junaka i onoga nevjernika koga je on čuvao prijavili paši, paša se rasrdio i naredio:

– Odmah mi dovedite toga čovjeka i zarobljenika kojeg je sakrio.

Kad su obojica došli na stratište i kad je paša naredio:

– Odmah krvnika! – ovaj se junak savio oko vrata svoga zarobljenika, te pomažući i plačući reče:

– Aman, veliki veziru,  ja sam se s ovim zarobljenikom pobratio na bojištu, mi smo jedan drugom dali vjeru. Ako njega pogubiš, on će s mojom vjerom otići u Raj, i to će za mene, jadnika, biti šteta; a ako ja umrem, pri meni će ostati vjera ovog zarobljenika koga sam ja pobratio, pa ćemo oba u Pakao, te sam opet na gubitku.

On se bio složio na svoga zarobljenika, i nije ustajao s njega.

Kad je odvažni paša upitao:

– Hej, gazije, šta je ovom čovjeku?

Šerhatske gazije mu odgovoriše:

– Kad naši junaci na ovoj krajini padnu u kršćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s kršćaninom i zakunu mu se na vjernost. Kršćanin da vjeru muslimanu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerničkog ropstva, a musliman, opet (zada vjeru kršćaninu) i rekne:

„Ako ti padneš nama u ropstvo, i ja ću tebe izbaviti od Turaka.“

I tako dadu čvrstu vjeru (ahd-u eman) rekav:

„Tvoja je vjera moja, a moja vjera je, opet, tvoja.“

„Je li?“

„Jest.“

Zatim laznu međusobno krvi. Tako se pobrati musliman s kršćaninom.

Eto u ovom slučaju ovaj  nevjernik je pobratim ovoga gazije. On je nekada izbavio iz ropstva ovoga muslimana. Sada je, eto, taj nevjernik što je u rukama ovih ljudi postao sužanj. Ako ga (njegov pobratim) sakrije i ako se on spase, onda je on ispunio svoju zadanu riječ i vjeru (ahd-u eman). Zatim bi od njega uzeo svoju vjeru, a njemu vratio njegovu vjeru. A ako sada ovaj kršćanin bude ubijen, on ide u Raj, a ovaj (musliman) ide u Pakao s vjerom nevjernika. Premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi, to je ipak ovakav običaj na ovoj krajini čest.

Kad su to sve kazali paši, on je rekao:

– Oslobađam ih obojicu.

Na to obojica nokat u ledinu i iščezoše.

Svi mi, međutim, ostali smo zapanjeni pred ovim razgovorom.[11]

Kao što se iz ljetopisnih svjedočanstva koja su navođena dade zaključiti – zajedništvo je samo kao kovanica tvorevina našeg doba. Dobrosusjedsko uvažavanje i u različitostima (vjerskim, nacionalnim) postojalo je i održavalo se i u vrlo složenim okolnostima u prošlosti na ovim prostorima.

Kada je opet riječ o samoj krajiškoj epici, ne može se uspješno braniti teza o tome da je ona kroz lik jednog od svojih najopjevanijih junaka (Muje Hrnjice) otjelovila „naše razlike i raspeća, naše razdore i raskole“. Naprotiv, tolerantnim tonom, viteškim uvažavanjem protivnika, koje nerijetko vodi pobratimstvima i sličnim primjerima zbližavanja, često je promovirala upravo ono za šta se i zastupnici sporne teze načelno i s pravom zalažu – zajedničko i zajedništvo“. Primjera ima napretek i o tome je već pisano (Maretić, Murko i drugi poznati slavisti). S druge strane, na crtu načelnog prevladavanja konfliktnih situacija među suprotstavljenim stranama na negdašnjoj osmanskoj granici, kao ne jednu od osobenosti bošnjačke epike, ukazivao je jedan od njenih najtemeljitijih istraživača, njemački slavist Alois Schmaus: „…Epsko doba se čuva u sjećanju, ali njegov borbeni elan, njegov etos se ne obnavlja u svakodnevnim sukobima, kao što je to slučaj sa hrišćanskom pjesmom sve do pred kraj turske vladavine. Promjena ukusa ide u pravcu reprezentacione funkcije epike – otud umnožavanje opisnih elemenata i škola tzv. ‘kitnjastog stila’ – i  njenog zabavnog karaktera – otuda gomilanje građe, stapanje heterogenih motiva, isticanje senzacionalnosti u ulogama prerušavanja, podsticanje napetosti složenijom intrigom i sporim raspletom…“[12]

Konačno, u smislu kritičkog vrednovanja naše svekolike baštine, pa i epskog naslijeđa, ne možemo se zadovoljiti preporukom – izrečenom kao u strahu da se ne dira ta „Pandorina kutija“, iz koje bi mogli zapuhati opaki vjetrovi – da Hrnjica treba ostati u zabranu narodne pjesme („Neka Muje u narodnoj pjesmi…“). Naše vrijeme treba da ponudi svoje viđenje epskih junaka s obje strane bivših granica, utemeljeno na brižnom proučavanju, koje će bit vođeno ljubavlju i dužnom pažnjom prema djelu bezbrojnih neznanih narodnih pjesnika, a ne bezrazložnim strahom i neosnovanom odbojnošću, istrajavajući na onome što zbližava, a toga u krajišničkim pjesmama i te kako ima. U takvim traganjima, dakle, treba nalaziti mjesto Muje Hrnjice u našem svekolikom epskom naslijeđu.

(Pjesme o Muji Hrnjici, Sarajevo, 1990, str. 5–16)

Izvor: Đenana Buturović i Munib Maglajlić, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, usmena književnost, knjiga II, IK „Alef“, Sarajevo, 1998, str. 441–447.