Nasrudin pođe u Konju na nauke. S njim je bio jedan njegov drug, naivčina, koji do tada nije vidio munaru. Kad je vidje u Konji, začudi se i zapita:
– Ma, kako li je samo sagradiše?
Nasrudin mu odgovori:
– Zar ne znaš, ludo jedna: izvrnu bunar s unutrašnje strane, podignu ga naopačke iznad zemlje, i eto ti munara.
(Preuzeto iz knjige „Nasrudin-hodža: priče i dosjetke“, Ahmet Halit-Jašaroglu, Ismail Hakki Čaušević, Meša Selimović, Svjetlost, Sarajevo, 1953., str. 16.)