Pozitivne riječi oblikuju odgovornu djecu
Nisu samo pohvale ili pokude ono što odlučuje o razini samopouzdanja kod djeteta. Postoje i drugi važni načini pomoću kojih programiramo našu djecu, posebno način na koji izričemo upute i naredbe, odnosno odabirom negativnih ili pozitivnih riječi.
Kod odrasle osobe, ponašanje se i osjećaji rukovode „razgovorom sa samim sobom“, razgovorom koji se odvija u našim glavama. („Ne smijem zaboraviti kupiti benzin.“ „O Bože, zaboravila sam novčanik, sigurno postajem senilna.“ Itd.) Psiholozi su zaprepašteni kolike su razlike u razgovoru koji u svojoj glavi vode zdravi, sretni ljudi u odnosu na one koji su bolesni i nesretni. Dakle, kad ste sa svojom djecom imate ogromnu mogućnost da u njih usadite pozitivne i korisne podatke koje vaša djeca mogu usvojiti, a koji će im cijeli život biti od pomoći i koristi.
Djeca uče kako će se ponašati i djelovati prema onome kako ih mi vodimo i objašnjavamo svojim riječima, zato se isplati kad su te riječi poticajne. Na primjer, djetetu možemo reći: – Nemoj se danas potući u školi! Ali isto tako možemo reći: – Želim ti da se danas dobro provedeš u školi i da se igraš s djecom koja su ti draga.
Zašto bi takva sitna razlika utjecala na bilo što? Sve je u načinu na koji ljudski um radi. Ako vam netko kaže da dvije minute ne smijete misliti na plavog majmuna, i za to vam ponudi dva milijuna dolara, nećete uspjeti (pokušajte ako nam ne vjerujete!). Kažete li djetetu – Nemoj pasti s drveta! – ono mora misliti na dvije stvari „nemoj“ i „pasti s drveta“. Budući da smo upotrijebili te riječi, one odmah stvaraju sliku. Ono na što mislimo, odmah iskušavamo. (Zamislite si da ste zagrizli limun pa ćete vidjeti kako ćete odgovoriti samo na tu pomisao!) Veća je vjerovatnost da će s drveta pasti dijete koje si u glavi zamisli taj pad. Mnogo je bolje kažete li: – Čvrsto se drži za drvo. – ili – Pazi što radiš.
Svaki dan imate bezbroj prilika da pravilno postupite. Bolje je i pametnije reći: – Ostani pokraj mene na pločniku – nego – Nemoj izletjeti na ulicu. Tako će si dijete predočiti što treba, a ne što ne treba učiniti.
Djetetu dajte jasne upute kako treba pravilno postupati. Djeca ne znaju uvijek kako se trebaju čuvati, zato neka vaše naredbe budu određene.
Tracey, čvrsto se drži s obje ruke za rub čamca, mnogo je dojmljivije nego, Da se nisi usudila pasti iz čamca. Ili još gore: Šta misliš kako ću se ja osjećati ako se utopiš? Nijanse su male, ali razlika je očita.
Naravno, nećete naučiti razgovarati na takav način tako da mahnete čarobnim štapićem. Jednostavno, potrebna vam je praksa. Izricanjem pozitivnih rečenica naučit ćete svoje dijete da razmišlja i djeluje pozitivno, da osjeti da je sposobno snaći se u raznim prilikama budući da zna kako mora postupiti, a ne opterećujte se time što ne smije učiniti.
Izvor: Steve Biddulph, Tajna sretne djece, Mozaik knjiga, Ljubljana, 2007., str. 39-40.