Roditeljska je dužnost da svome djetetu nadiju lijepo muslimansko ime i da ga u zakonskom roku prijave matičnom uredu općine u kojoj stanuje.
Imena su nastala kad i ljudski govor, pa prema tome ona su stara koliko i jezik, a jezik je star koliko i svijet. Svaka stvar na svijetu ima svoje ime kojim je označena.
Svoje izlaganje ograničit ćemo na osobna imena. Čovjek, kao razumno i u najljepšem obliku stvoreno biće, treba da ima svoje ime. Dobiva ga neposredno nakon rođenja i ono ga prati ne samo na ovom svijetu nego i poslije njegove smrti. Muhammed, a.s., je rekao: „Dajte djeci lijepa imena, jer ćete ih i u Džennetu po njima zvati.“ U drugom hadisu stoji: „Vi ćete na Sudnjem danu biti prozivani po vašim imenima i po imenima vaših očeva, pa zato nadijevajte lijepa imena vašoj djeci!“ Prema tome, islamska nam je dužnost da svome djetetu dademo lijepo ime, lijepa značenja, jer je ono njegov ukras.
Nadijevanjem imena roditelji pokazuju svoj odnos prema tradiciji, vjerskoj i narodnoj pripadnosti i privrženosti tlu na kome žive, kao i za pretke od kojih su postali. Svome čedu nadijevamo ime koje nam je mimo svega milo, a često se ne obaziremo na njegovo značenje, iako u svakom od nas pomalo tinja želja u pogledu porijekla datog imena. Valjda se zbog toga i dešava da roditelji jedno ime pišu u knjige, a drugim zovu svoje čedo, što je pogrešno.
Naša muslimanska imena većinom su orijentalnog porijekla, a mogu se svrstati u tri grupe:
– imena čije se porijeklo i značenja mogu sigurno utvrditi;
– imena oko čijeg porijekla i značenja postoje nesuglasice i
– imena neutralnog porijekla i značenja.
Motivacija pri nadijevanju imena je: imena Božijih poslanika, predislamska imena koja nisu u suprotnosti sa učenjem islama, imena ashaba i ostalih velikih islamskih učenjaka, imena turskog i perzijskog porijekla, naša narodna imena, spojeni inicijali imena roditelja koja nemaju nikakvo značenje itd.
Nadijevanju imena treba dati svečani islamski karakter na sljedeći način: sedmi dan nakon rođenja treba dijete okupati, lijepo obući, uzeti ga u naručje sa bismilom i tekbirom pa se s njim okrenuti prema Kibli. Zatim mu tihim glasom proučiti ezan na desno, a ikamet na lijevo uho. Potom dijete spustiti u njegovu postelju, te proučiti ašere ili bar nešto iz Kur'ana i napokon dovu. Dova može biti i na našem jeziku, u kojoj treba spomenuti ime djeteta. Muhammed, a.s., bi, pored ostalog, u dovi rekao i: „Bože, učini ovo novorođenče bogobojaznim i plemenitim. Uzgoji ga u islamu i njegovim krepostima!“
Sve ovo može uraditi otac ili neko od roda, ali je bolje pozvati imama da to učini.
Nadimak
Nadimak daje sredina u kojoj osoba živi. On je odraz te sredine, ali određuje i odnos osobe prema sredini.
Nadimak može biti lijep ili ružan, što zavisi od sredine u kojoj je dobiven. Ako je nadimak lijep, primamo ga s pravim zadovoljstvom, jer smo ga dobili od mila i od srca. Najčešće ga daju roditelji ili rodbina u djetinjstvu, ali često ostaje i kad osoba odraste. Nadimcima se služimo samo u određenim sredinama, a ponekada se stavljaju i pored imena. Nadimak koji nije dobiven od milošte, služi za podsmijeh, pa se radi toga u zdravoj ljudskoj sredini mora voditi računa o ovakvim nadimcima, jer oni mogu biti uzrok neželjenih sukoba i svađa. Naročito treba suzbijati ruganje za fizičke i govorne mahane. Ako smo već dobili ružan nadimak, ne smijemo se ljutiti, ne trebamo tome pridavati značaj, pa će postati neinteresantan i okolina će ga zaboraviti. Allah, dž.š., u Kur'anu veli: O kako je ružno da se vjernici spominju ružnim nadimcima.
Nadimak se može dobiti i u različitim periodima života, uzrasta, kada osoba pokaže neku izrazitiju osobinu ili bude zapažena kao učesnik nekog događaja, a može i na drugi način. Mnoga prezimena postala su od nadimaka.
Prema tome, ime djetetu daju roditelji, nadimak stičemo sami, a prezime naslijeđujemo po određenoj tradiciji.
Izvor: Salih Šabeta, Islamski bonton, TKP „Šahinpašić“, Sarajevo, 1996, str. 62–64.