Najbolja vrlina je ona pri čijem dostizanju čovjek neizbježno mora činiti i druga djela koja pripadaju drugim vrlinama.
To znači, ako individualna etička vrlina koja čovjeka potiče činjenju djela koja odgovaraju njegovoj rasuđivačkoj vrlini, tako da upotpunjenje i usavršavanje njegova djela ima potrebu za korištenjem svih vrlina, koje postoje u svim dijelovima i jedinkama srednjeg društva, ovakva vrlina je bolja od drugih vrlina.
Ovim redoslijedom koliko god da obim jedne vrline bude veći iz aspekta korištenja dijelovima grada ili kuće ili dijelom društva kao što je vojni dio, ta vrlina će biti bolja u odnosu na vrline koje imaju uži obim. Osoba koja ima sve mogućnosti i spremnost u odnosu na sve vrline može i posjedovati najbolju vrlinu.
Ukoliko ovakva osoba pomoću navike sve te vrline u sebi dovede do aktualnosti, uspinjat će se na postaju veću od postaje čovjeka. Ovakvu osobu nazivaju božanska (ilāhi).
Suprotno od božanskog nalazi se divljak (sab‘ī), koji je spreman na sva zla i koji je sva ta zla doveo u sebi u aktualnost.
Božanski se ne ubraja u red građana, već on je istinski vladar i volja svih gradova je u njegovim rukama, a divljak se progoni iz društva.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.