S obzirom na činjenicu da islamski moral počiva na pročišćenju i jačanju duhovnih temelja, vrlina i uzvišenih ljudskih vrijednosti, u svim djelima, kako onim duhovne prirode tako i onim tjelesnim – posebno u ibadetima – suština je u namjeri.
Namjera je toliko važna da čak i obično dozvoljeno djelo koje se ne smatra ibadetom, u slučaju da bude izvršeno u ime Boga i s namjerom približavanja Bogu, poprima značenje ibadeta i za njega slijedi nagrada. Naprimjer, ako jedemo i odmaramo se s namjerom da unošenjem hrane u organizam i s dovoljno odmora predanije pristupimo ibadetu ili boljem služenju ljudima, onda se to unošenje hrane u organizam i taj odmor smatraju ibadetom, uprkos činjenici da ta djela suštinski nisu ibadet. Prema tome, s obzirom na navedeno, može se reći da je namjera duša djela i njegova suština. Drugim riječima, ono što je u islamu značajno jeste unutarnji i suštinski aspekt od kojeg zavisi vrijednost i prihvatljivost djela. U nastavku vam skrećemo pažnju na nekoliko predaja vezanih za ovu temu.
Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:
Uistinu se djela prema namjerama određuju i čovjeku pripada ono što je namjerio. Pa ko god se radi Boga i Njegova Poslanika iselio, iseljenje njegovo je radi Boga i Poslanika Njegova, a ko god se iselio radi Svijeta ovoga, ne bi li ga se dograbio, ili žene, da bi je oženio, njegovo iseljenje je onda prema onome radi čega se iselio.[1]
Također je rekao:
Vjernikova namjera bolja je od djela njegovog, dok je namjera nevjernikova gora od djela njegovog i svako djeluje prema namjeri svojoj.[2]
Imam Ali ibn Husejn, mir neka je s njim, kaže:
Nema djela, osim s namjerom.[3]
Časni Poslanik, s.a.v.a., u jednoj predaji je rekao:
Uistinu će na Sudnjem danu ljudi biti proživljeni prema svojim namjerama.[4]
Isto tako i u predaji prenesenoj od imama Sadika, mir neka je s njim, čitamo:
Uzvišeni Gospodar će ljude na Sudnjem danu proživjeti prema njihovim namjerama.[5]
Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Kani, Koraci ka samoizgradnji, svezak 2, (preveli s perzijskog: E. Musić, S. Jelešković i R. Razić), Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012, str. 48-50.
[1] Sunenu-l-Tirmizi, bejrutsko izdanje, sv. 4, str. 179, Fada’ilu-l-džihad, pogl. 16, hadis 1647; Sunenu Ibn Madždže, sv. 2, str. 1413, Kitabu-l-zuhd, bab al-nijjeh, hadis 4227; Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 25 i 43; Sahihu-l-Bukhari, sv. 1, str. 1; Munjetu-l- -murid, str. 43; Sahihu Muslim, sv. 2, str. 103; Al-Targib va-l-tarhib, bejrutsko izdanje, sv. 1, str. 56.
[2] Vesa’ilu-l-ši‘a, izdanje Islamijje, sv. 1, str. 35; Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 66, str. 189; Usuli Kafi, izdanje Islamijje, sv. 2, str. 84, hadis 2; Munjetu-l-murid, Kom, Hajjam, 1402. solarne h. g., str. 43.
[3] Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, str. 185, 204 i 207; Vesa’ilu-l-ši‘a, izdanje Islamijje, sv. 1, str. 33, hadisi 1–3 (na 34. stranici hadis br. 9 prenesen je i od Božijeg poslanika, s.a.v.a.); Usuli Kafi, izdanje Islamijje, sv. 2, str. 84.
[4] Sunenu Ibn Madždže, sv. 2, str. 1414, Kitabu-l-zuhd, hadis 4229; Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 67, str. 249; Munjetu-l-murid, str. 43; Al-Targhib va-l-tarhib, sv. 1, str. 57.
[5] Vesa’ilu-l-ši‘a, izdanje Islamijje, sv. 1, str. 34, hadis 5; Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 67, str. 209.