Autor: mr. sc. Nataša Vlah, dipl. defektolog-socijalni pedagog
Prije dvadesetak godina jedno je istraživanje pokazalo da je prosječno dijete u SAD-u do završetka srednje škole provelo 11 000 sati u školi, gledalo je televiziju 15 000 sati te je u tom vremenu vidjelo oko 18 000 ubojstava i svjedočilo nebrojenim scenama nasilja: tučnjavama, zlostavljanjima, pljačkama, fizičkom uništavanju, paleži, bombardiranju.
S obzirom na porast nasilja u medijskim sadržajima, danas je vjerojatno taj broj mnogo veći.
Neka obilježja sadržaja u prikazima nasilja
– Nasilje na televiziji povezano je najviše s muškom ulogom, a događa se i među prijateljima.
– Nasilje može biti smrtnog ishoda, ali se samo rijetko prikazuje kao povezano s bolima ili mukama.
– Protagonisti, karakterizirani kao dobri ili loši, nasilje uspješno koriste kao instrument za ostvarivanje ciljeva i za rješavanje sukoba.
– Ukupno gledano, nasilničko se ponašanje u zabavnim emisijama televizije prikazuje kao normalna, svakodnevna strategija ponašanja, za kojom bez skrupula posežu i moralno besprijekorni pojedinci.
– Često se to nasilje legitimira kao samoobrana.
– Na televiziji se nude modeli djelovanja koji demonstriraju kako se pomoću nelegitimnih sredstava (nasilja) mogu postići legitimno priznati ciljevi (blagostanje, moć, ugled, pravda).
Međutim, u literaturi je prijeporna interpretacija tih obilježja. Dok jedna strana tvrdi da televizija širi sliku nasilna, opasna svijeta, dotle druga strana glavnu poruku televizijskih krimića vidi u tome da će kriminalci biti uhićeni i zatvoreni, pa će tako ulice postati sigurnijima. Kvantiteta nasilja nije odlučujuća za očekivane učinke jer između kvantitete činova nasilja, s jedne strane, i violencije koju recipiraju gledatelji, s druge strane, nema konzistentne povezanosti, tj. prema mjeri utvrđenoga nasilja ne može se donijeti zaključak o možebitnim učincima. Osim toga, ocjena o tome da li su neki načini ponašanja nasilni ili nisu jako varira. Ona, između ostalog, ovisi o odnosnom filmskom žanru, o mjeri involviranosti recipijenta, o njegovu životnom iskustvu i specifičnim obilježjima osobnosti (npr. samosvijesti).
Latentno agresivna djeca u većem riziku oponašanja
Pristalice teze katarze, koji najčešće polaze od postojanja urođenoga nagona za agresijom, tvrde da će se dinamičkim suizvršenjem činova nasilja, promatranih na fiktivnim modelima u fantaziji, smanjiti spremnost recipijenta da i sam pokaže agresivno ponašanje. Teza katarze ima više varijanti, ali se sve mogu smatrati empirijski oborenima. Nema smanjenja agresivnosti zbog otjecanja nagona za agresijom koje bi bilo uzrokovano gledanjem televizijskog nasilja. Tezu da bi djeca trebala konzumirati televizijsko nasilje zastupa još samo manjina, ali i to pod uvjetom da se to odvija u društvu roditelja. Crtani filmovi za djecu sadrže mnogo nasilnih scena i česta su tema razgovora i roditeljskih dilema. Brojni su crtani i burleskni filmovi koji sadržavaju, doduše, akte nasilja, ali nemaju nikakvih negativnih učinaka na djecu. Crtani su filmovi kod djece omiljeni jednostavno zato što se odlikuju pokretom i neočekivanim događajima, ignoriraju fizikalne zakone i sadržavaju likove koji više odgovaraju ukusu djece nego odraslih. Jednim je istraživanjem ustanovljeno sljedeće: izraz dječjih lica koja su gledala to nasilje na crtanim filmovima (oko 5,3 nasilne radnje po satu filma) odavao je užitak, dok je gledanje scena verbalnog nasilja i vikanja među odraslima na njihovim licima odražavalo strah, zabrinutost, napetost, ljutnju. Djeca su se tada povlačila i tražila neku drugu aktivnost. Zaključak je toga eksperimenta da djeca, kroz gledanje nekih oblika nasilja, primjerice nasilja u crtanim filmovima, mogu osloboditi neprijateljske osjećaje koje su potiskivali te da je takva vrsta “zamjenske agresije” zapravo pomoć i olakšanje.
Kod teze o habitualizaciji polazi se od empirijski osigurane teze da jedan jedini film teško može trajno izmijeniti stavove, odnosno čak modificirati strukture osobnosti, tj. naglašavaju se dugoročni, kumulativni učinci. Prema tezi habitualizacije, stalnom konzumacijom televizijskog nasilja umanjuje se senzibilitet prema nasilju, na koje se napokon gleda kao na normalno, svakodnevno ponašanje. Habitualizacija ili navikavanje može se interpretirati vrlo različito, no to se shvaćanje susreće u raznim izvorima kao određena hladnokrvnost ili bezosjećajnost prema nasilju kod konzumenata takvih sadržaja. Može se susresti i termin desenzitizacija, odnosno razvijanje tolerancije na nasilje.
Teza racionalizacije počiniteljima nerijetko služi kao izvor informacija za racionalizaciju, odnosno opravdanje njihova zločina. Moguće je da u tome leži opasnost od prikazivanja nasilja u masovnim medijima (bolje rečeno: javne diskusije o njegovim učincima) u znanju potencijalno delinkventnog, odnosno nasilnog pojedinca da ukazivanjem na masovne medije može odgovornost za vlastito ponašanje ex post facto prikazati minimalnom, odnosno čak potpuno prebaciti na medije. Predstavnici teze o racionalizaciji argumentiraju da agresivni pojedinci konzumiraju nasilne programe zato što tada svoje vlastito ponašanje mogu ocijeniti kao normalno, odnosno mogu sebi izgraditi iluziju da djeluju kao kakav popularni televizijski heroj. Opravdanja (racionalizacije) štite pojedince od samopredbacivanja nakon što su počinili zločin.
Teza medijski induciranog emocionalnog uzbuđenja pripisuje nagonski potencijal kojemu u procesu učinka pripada središnje značenje. Kratkotrajni porast agresivnosti, kakav se može promatrati nakon gledanja nasilnih medijskih sadržaja, ne interpretira se (samo) kao posljedica nasilja, već kao pitanje općeg uzbuđenja koje je moguće izazvati i drugim sadržajima (npr. pornografijom). U mnogim eksperimentima utvrđeni učinci prikaza nasilja interpretitraju se kao učinci koji su neovisni o kvaliteti sadržaja. Postojanje zaostalog, dakle, još neminulog uzbuđenja dovodi do situacija koje nisu ni u kakvoj vezi s prvotnom situacijom, što je izazvala uzbuđenje, eventualno do intenzivnijeg ponašanja. Prema tomu, strah koji se temelji na uzbuđenju može dovesti do kasnije intenzivnije agresije, odnosno zaostalo uzbuđenje koje se temelji na agresiji može kasnije uzrokovati intenzivnije ponašanje. Prema toj tezi, za kvalitetu ponašanja koje će se u danom slučaju pokazati – odlučujuća je motivacija primjerena odnosnoj situaciji.
U kontekstu teorije učenja uzima se u obzir da se djelovanje kontrolira putem mišljenja, da različiti promatrači preuzimaju različite kombinacije obilježja identičnih modela i da ih mogu kombinirati u nove načine ponašanja. Socijalno integrirana djeca prikaze nasilja svrstavaju u negativan primjer, dok kod latentno agresivnih učenika dolazi do porasta spremnosti na nasilje koja se, u odsustvu dostatnih kontrolnih mehanizama, može pretvoriti u nasilno ponašanje. U okviru shvaćanja učenja agresivnog ponašanja, smatra se da neposredno nakon gledanja nasilja na televiziji djeca u igri pokazuju više agresivnosti. Rano izlaganje nasilju na televiziji povezano je s agresivnosti u odrasloj dobi. Pri tome je važna identifikacija s nasilnim likovima.
Nasilje u kompjutorskim igrama
O učenju nasilnog ponašanja u kompjutorskim igricama, psihologinja Mihaela Rister izvještava sljedeće: “Opažajući ponašanja i postupke koje koriste likovi u kompjutorskim igrama, djeca usvajaju ta ponašanja te ona postaju dio njihovog repertoara. Ti postupci postaju nešto što djeca znaju i mogu upotrijebiti kada se nađu u sličnim situacijama. Ako likovi u igrama imaju opciju koristiti nasilje da bi riješili neki problem (a u većini akcijskih igara nasilje predstavlja praktički jedinu opciju) i došli do cilja, ili imaju opciju pretući ili ubiti ljude (vanzemaljce, životinje, robote) koji im se suprotstave, djeca će naučiti da je takvo ponašanje jedan od mogućih načina rješavanja sukoba te postoji vjerojatnost da će ga upotrijebiti u rješavanju vlastitih sukoba s drugom djecom ili odraslima. Ako je u igrama nasilje najbolji ili jedini način da se postigne cilj te ako na nasilni način riješen problem donosi bodove, omogućuje prelazak na sljedeći nivo ili neki drugi oblik nagrade (koji ispuni zadovoljstvom i osjećajem postignuća), takvo će se ponašanje učvrstiti te će se povećati vjerojatnost da ga dijete upotrijebi u sukobima s kojima se mora nositi u stvarnom životu. Istraživanja u kojima je proučavan utjecaj nasilja u filmovima na agresivnost kod djece, pokazala su da su djeca koja su gledala filmove u kojima nasilni likovi nisu bili kažnjeni za nasilje, bila značajno agresivnija prema svojim igračkama i vršnjacima nego djeca koja nisu gledala takve filmove. Može se pretpostaviti da bi i nekažnjeno nasilje u kompjutorskim igrama moglo na isti način utjecati na povećanje agresivnog ponašanja kod djece.
Nadalje, promatranje i izvođenje nasilnog ponašanja unutar igara, ako i ne poveća učestalost agresivnog ponašanja kod djece, moglo bi povećati toleranciju koju djeca imaju prema nasilju. Naime, djeca bi se mogla naviknuti na scene nasilja, što bi moglo dovesti do toga da u stvarnom životu manje spremno reagiraju na pojavu nasilja i manje spremno priskoče nekome u pomoć. Također, nerealno prikazivanje posljedica agresivnog ponašanja (npr., ubojstvo nakon kojeg lik može oživjeti, rana koja odmah zacijeli i ne ometa funkcioniranje lika) može dovesti do toga da dijete pogrešno percipira opasnost od nekog agresivnog čina i ne shvaća moguće posljedice nasilnih postupaka… naročito ako se takvi podražaji često ponavljaju.“
Zaštitimo djecu
Sigurnom se može smatrati sljedeća hipoteza: što se neki film (odnosno televizijska emisija) ocijeni realističnijim (realističnijom), to se on (ona) čini nasilnijim (nasilnijom). Djeca već od najranije dobi gledaju televiziju, mnogo prije nego što su sasvim sposobna razlikovati realni od virtualnog svijeta. Do trećeg razreda osnovne škole ne mogu sa sigurnošću razumjeti razliku između “stvarnosti” i “virtualnog svijeta” medija. Razumiju da su emisije na televiziji izmišljene i da su filmovi izmišljeni, ali vjeruju da bi se sve to “moglo dogoditi”. Posebno ih plaši nasilje u informativnim emisijama i drugim non-fiction žanrovima. Televizijske vijesti pune nasilja djeci su strašnije od filmskog nasilja i vrlo ih jasno razlikuju. Istraživanje obavljeno na djeci od 13 godina pokazuje da slike stvarnoga nasilja djecu više uznemiruju, osobito ako prikazuju drugu djecu ili ljude i mjesta s kojima se djeca mogu poistovjetiti. Stručnjaci smatraju da djeca, zbog prekomjernog gledanja nasilja u medijima, doživljavaju svijet kao mjesto nasilja, puno strašnije i opasnije nego što uistinu jest, jer se nasilje u životu događa desetke puta rjeđe nego u medijima. Izlaganje medijskom nasilju dovodi djecu u situaciju da gledaju nasilje kao normalan odgovor na stres, odnosno kao prihvatljivo sredstvo za rješavanje sukoba.
Umjesto zaključka
Dakle, ključna je osviještenost roditelja i odgajatelja o tome koji se sadržaji i u kojim količinama djeci omogućavaju konzumirati. Što je dijete mlađe, treba biti oprezniji čime se opskrbljuje njegov iskustveni fundus. Pri tome treba imati u vidu da je za učenje nasilničkog ponašanja općenito najprije odgovorna obitelj, a potom supkulturni kontekst okoline, dok je direktni utjecaj sadržaja medija tek na trećem mjestu. Neka djeca, pa i neki odrasli, imaju tendenciju asocijalnog ponašanja, koja može biti naglašena specifičnim sadržajima na televiziji i/ili virtualnim igrama.
Izvor: Narodni zdravstveni list, mjesečnik za unapređenje zdravstvene kulture, god. XLIX, br. 574-575, Nastavni zavod za javno zdravstvo PGŽ u suradnji s HZJZ, ZZJZ OBŽ i ZZJZ SDŽ, Rijeka, studeni-prosinac 2007, str. 7-9.