U davna vremena živio je čovjek koji se zvao Nesuh i koji je bio poznat po tome što se pošto-poto trudio izgledati poput žene iako je bio muškarac. Oblačio je žensku odjeću, šminkao se poput žena i nastojao je na svaki način sakriti to da je muškarac. Ljudi su zato mislili da je on doista žena i niko u njegovom gradu nije mogao ni pomisliti da je Nesuh ustvari muškarac. Nesuh je, međutim, činio sve to zato da bi mogao ulaziti u hamam u vrijeme kad se ondje kupaju žene i djevojke. Pošto su mislile da je i on žena, puštale su ga da bude s njima, a on bi ih masirao i pomagao im da se okupaju. Tako se Nesuh, dakle, pretvarao da je žena kako bi udovoljio svojoj strasti. A mi znamo da robovi strasti naposljetku loše završe.
Ipak, Nesuh je bio svjestan da je to što čini loše i grijeh, grizla ga je savijest i često je molio Boga za oprost, ali nikako nije mogao da se okani svog ružnog običaja. Dopuštao je strasti da bude jača od njega. Jednog dana posjetio je pobožnog starca koji je živio u njegovom komšiluku. Nesuh je zamolio ovog pobožnog čovjeka da prouči dovu za njega. Starac je brzo shvatio da je Nesuh veliki griješnik i bilo mu je jasno da je on muškarac koji se pretvara da je žena. Nije, ipak, htio nikome odati Nesuhovu tajnu, jer istinski Božiji ljudi ne vole govoriti drugim ljudima o onim tajnama koje im Božijom milošću budu otkrivene.
Onaj koji pije iz vrča Božijeg znanja
ne otkriva tajnu koja postade mu znana;
kad Božijem čovjeku je tajna otkrivena,
njegova su usta nijema kao zašivena.
Ovom pobožnom starcu bilo je žao Nesuha, pa je iskreno molio Boga da se smiluje tom griješniku i pomogne mu.
Jednog dana Nesuh je, kao i obično, bio sa ženama u hamamu, donosio je toplu vodu i polijevao je djevojke dok su se kupale, kad princezine sluškinje odjednom povikaše: “Nema princezine skupocjene naušnice!” Sve žene počeše tražiti naušnicu, ali ona kao da je u zemlju propala. Pretražile su cijeli hamam, ali naušnice nema pa nema. Zaključiše da ju je onda sigurno neko ukrao, pa odlučiše da pretraže sve žene u hamamu. Narediše da niko ne napušta hamam sve dok princezina naušnica ne bude pronađena.
Nesuh shvati da će i njega pretražiti, a onda će svima biti jasno da je on ustvari muškarac. Znao je da mu tad ne bi bilo spasa. Žene bi sigurno odmah pozvale stražu, a sultan ne bi imao milosti prema takvom griješniku. Smrtno uplašen, Nesuh se u sebi obrati Bogu: “O Gospodaru, Ti znaš da sam ti se često kajao zbog svojih grijeha, ali dopustio sam svojoj strasti da me svlada. O kako sam sada jadan i nesretan! Sad će me sigurno snaći kazna za moje grijehe! Kamo sreće da me majka nikad nije ni rodila! Ako mi Ti ne pomogneš, nema mi spasa! Pomogneš li mi sada, zaista ću se popraviti i nikada više neću činiti ovakve grijehe! Iskreno se kajem, pa prihvati moju tevbu!”
Gospodaru, sto sam puta pogazio obećanje,
vraćao se grijehu nakon što sam izrekao pokajanje;
bolje da se i ne rodih kad ne živim život prav,
kamo sreće da me davno rastrgao strašni lav!
Ako sada izbaviš me iz nevolje ove,
kunem ti se odbacit ću silne grijehe svoje!
Molio je dragog Boga, iskreno se kajao,
Melek smrti Azrail pred njime je stajao.
Pošto izreče svoju dovu, Nesuh se od silnog straha onesvijesti. Potraga za princezinom naušnicom je nastavljena, pretraživane su sve žene u hamamu, ali naušnicu nisu mogli pronaći. Djevojke priđoše Nesuhu koji je onesviješten ležao na podu da ga pretresu, ali upravo u tom trenutku jedna princezina sluškinja povika: “Evo naušnice, pronašla sam je na dnu bazena!” Djevojke veselo zagrajaše i okupiše se oko te robinje, a njihova vika probudi Nesuha.
Nesuh tad shvati šta se dogodilo. Bilo mu je jasno da je Božijom milošću u posljednji čas spašen sramote i sigurne smrti. On postiđeno pokri lice svojim ogrtačem i gorko zaplaka, kroz plač govoreći: “I pored svih mojih ružnih djela i grijeha, Bog me spasio propasti. Stotinu puta pogazio sam svoje obećanje, a On mi se ipak smilovao, iako sam zaslužio da budem kažnjen. Milostivi je sakrio moj grijeh od drugih, pa zar da budem nezahvalan rob!”
Bog učini da me ljudi kao čistog znaju,
u paklu mi mjesto, a ja završih u raju;
hvala Tebi, Milostivi, što me spasi jada,
iako bi pravo bilo da žestoko stradam!
Princeza tad priđe Nesuhu i zamoli ga da bude njen lični pratilac u hamamu. Nesuh ljubazno odbi tu molbu, jer ovaj put čvrsto je odlučio da se promijeni i potrudi se da stekne Božije zadovljstvo. Odselio je u drugi grad, prestao se odijevati kao žena i postao je istinski vjernik i čestit čovjek.
I zaista, dragi Bog uvijek prima iskreno pokajanje. Kakvo god zlo čovjek da učini, koliki god griješnik da je bio, Milostivi je spreman oprostiti mu ukoliko se iskreno i iz dubine srca pokaje za svoje grijehe. Dragi Bog strpljiv je prema griješnicima i On im pruža priliku da se pokaju i postanu ispravni. Da nije Njegove milosti, On bi, znamo, vrlo lahko mogao odmah kazniti čovjeka za svaki počinjeni grijeh. Nastojmo, zato, i mi biti milostivi prema drugima, opraštajmo im njihove greške i pružimo i onima koji su nas nekad povrijedili priliku da zasluže naše prijateljstvo. Ako nas i opet iznevjere, pa Bog sve vidi – nas će nagraditi za našu strpljivost i dobrotu, a oni koji ne prihvataju ruku prijateljstva i oprosta proći će onako kako zaslužuju.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 72-75.