Nema sumnje da unutar ovog vidljivog tijela koje mi nazivamo čovjekom postoji izvor života, za kojeg je vezana čovjekova svijest i volja. Kada Allah, dž.š., govori o stvaranju čovjeka, kao Adema, ovaj izvor naziva ruhom, a u nekim drugim prilikama nefsom, poput ajeta: Pa kad mu savršen oblik dam i od ruha Svog u nj udahnem, vi mu sedždu učinite! (Sad, 72) Ili: Zatim ga je usavršio i udahnuo mu od Svoga ruha. (Es-Sedžde, 9)
Ono što se na prvi mah da zaključiti iz ovih dvaju ajeta jeste to da su ruh i tijelo dvije bliske zbilje, poput tijesta koje se sastoji od vode i brašna, i čovjek se sastoji od obiju komponenti. Kada je duša postala bliska tijelu, čovjeku je postao živ, a kada se rastave, taj rastanak znači smrt.
Međutim, 11. ajet sure Sedžde u kojem se kaže: Reci: „Melek smrti, koji vam je za to određen, duše vam uzima“, komentira ovo značenje jer daje do znanja da je duša, koju u skladu sa ovim ajetom uzima Uzimač duša, ona zbilja za koju smo cio život govorili ja, ti, vi. A riječ je o čovjeku u punom smislu te riječi, a ne od dijelu cjeline. Dakle, riječima udahnjuje ruh u tijelo misli se da upravo to učini tijelo čovjekom, a ne da jednu cjelinu doda drugoj, čija je bit drugačija i čiji su efekti drugačiji od učinaka te druge biti. Prema tome, čovjek je jedna cjelovita zbilja i nakon što se duša poveže s tijelom i nakon što duša napusti tijelo.
Ovo se može razumjeti iz sljedećih kur'anskih riječi: Mi smo, zaista, čovjeka od ekstrakta zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, činimo. Pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! (El-Mu'minun, 12-14) Znači, ono što postaje drugo stvorenje jeste ista ona kap sjemena koja je prošla kroz faze ugruška, grude mesa i kostiju.
U značenju ovog časnog ajeta je i prvi ajet gornje sure u kojem se kaže: Sigurno, bio je period u vremenu kada čovjek ni spomena nije imao, u kojem se nebivanje čovjeka ničim uvjetuje spominjanjem i daje do znanja da je čovjek ipak bio nešto, ali nije bio spomenuta stvar. Jer čovjek je bio zemlja, sjeme, međutim u tim fazama koje prethode nije se smatrao čovjekom i nije se govorilo da je ta materija upravo taj čovjek.
Prema tome, iz Božijih riječi možemo razumjeti da je čovjek jedna zbiljska cjelina i da je ta cjelina izvor svih njegovih tjelesnih duhovnih učinaka, upravo kao što je ta zbiljska cjelina apstraktna, tj. nadmaterijalna, što svjedoče riječi: Reci: „Melek smrti, koji vam je za to određen, duše vam uzima“, kao i ajet: Allah uzima duše u času smrti, (Ez-Zumer, 42) tj. u trenutku smrti nadmaterijalizirani čovjek oslobađa se materijalnog tijela i Allah ga uzima, te ajet: Zatim ga drugim stvorenjem činimo, koji je već spomenut.
Izvor: Allame Tabatabai, El-Mizan, tefsir Kur'ana (29. džuz), prijevod s perzijskog: Ertan Basarik, Fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo, 2007, str. 272-273.