O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka

Identitet motren iz perspektive modernoga svijeta ima tri odlike: skepticizam, autentičnost i pluralnost. Ove tri odlike u izvjesnoj mjeri pokazatelj su evropskog identiteta. Identitet modernoga čovjeka u svojoj osnovi je identitet skepticizma stoga što pojavom moderne tradicionalna forma identiteta koja je utemeljena na vjerskim i etničkim strukturama gubi svoju prijašnju prepoznatljivu moć i ljudima je dopušteno, štaviše, primorava ih se da svoj identitet definiraju prema vlastitom izboru vrijednosti i vlastitom etičkome i ovosvjetovnome kodeksu i da na takvim postavkama dijelove tradicionalnog identiteta usklađuju sa vlastitim identitetom (Giddens 1991).

Charles Taylor, kanadski filozof, govoreći o značaju autentičnosti ističe da blijeđenje tradicionalnih aspekata identiteta prouzrokuje da se iznova promotri značenje autentičnosti identiteta, čime identitet, uistinu, doseže jedan novi vrhunac. Pojavom moderne uvažavanje lokalnoga čovjeka (onoga koji vjeruje u autohtone vrijednosti) ustupa svoje mjesto uvažavanju globalnoga čovjeka utemeljenog na globalnim vrijednostima kao što su ljudska prava, te poštivanje moralne nezavisnosti pojedinaca. Sa ovog aspekta motreno autentičnost čovjeka nema značenje odanosti pojedinca prema tradicionalnim vrijednostima vremena i prostora u kojem je rođen već je nužni zalog za njegovo praktično djelovanje u skladu sa unutarnjim predispozicijama; a ovo nužno iziskuje slobodu mišljenja i izbora. Prema tome, moderni identitet počiva na potencijalnim mogućnostima i ograničen je na svaku pojedinačnu ljudsku jedinku koja ga realizira vlastitim unutarnjim potencijalima.

Uma Narayan, feministička književnica iz Indije, govoreći o pluralizmu osvrnula se na protivrječnost koja postoji između autohtonog indijskog i modernog identiteta, te kazala: “Želim biti vjerna i jednom i drugom identitetu. Zašto zbog nepatvorene kritike tradicionalnih indijskih ograničenja moram biti optužena za anti-indijstvo i za tendenciju ka zapadnim vrijednostima? Zašto istovremeno ne mogu biti Indijka i kritizirati tradiciju Indije? Ova protivrječnost jeste reproduktivna i blažena protivrječnost, a ne nikako razarajuća i jalova.” Ova književnica vjeruje da se kritičari tradicije moraju suprotstaviti legendama autohtone kulture koje nemaju povijesnoga utemeljenja te da sposobnost kritiziranja autohtone tradicije nužno ne povlači za sobom i protivrječnost između ovoga dvoga. 

Ove tri odlike moderne mogu se motriti u okviru krize identiteta i definiranja evropskoga identiteta Bošnjaka. Identitet predstavlja izazov za sva društva, posebno za ona koja kao bosansko-hercegovačko prolaze kroz fazu tranzicije i promjena. Identitet nije trajna kategorija nepodložna promjenama, već je u stalnom kretanju i čovjeka uvijek i iznova suočava sa novim pitanjima i izazovima. Ovaj promjenljivi tok sadržan u značenju identiteta očituje se kroz promjene koje donosi vrijeme i kulturno-civilizacijske potrebe, kao i kroz sučeljavanje tradicije i moderne. Temeljni problem je u definiranju značenja što predstavlja problem kako za tradiciju – tako i za modernu. Ne može se dati precizna definicija identiteta niti razumijevanja tradicije i moderne. Suprotstavljenost između tradicije i moderne pretvorila se u dvije velike sofistike ovog doba. Niti tradicija, niti moderna nemaju jedan identitet. Tradicija a i povijest po svojoj suštini nisu nepromjenljive kategorije i ako bilo koju od njih motrimo kao trajnu bit i suštinu izlažemo se mogućnosti pogrešnoga zaključivanja i nerazumijevanja. Ni naše poimanje tradicije nije jasno definirano. Ako pod tradicijom podrazumijevamo religiju suočeni smo sa velikim brojem različitih tumačenja religije i na ovaj način tradiciju ograničavamo samo na religiju, dočim je tradicija znatno širi pojam koji nadilazi okvire religije i u sebe uključuje cjelokupnost identiteta a ne samo identitet moderne. Sa druge strane, moderna je lišena i duha i bitka. Moderna je samo moderna nauka, moderna filozofija, moderna umjetnost, moderna politika, moderna ekonomija, moderna arhitektura i slično tome; i ukoliko se zapitamo šta čini moderna sa tradicijom, religijom i identitetom uistinu se pod ovim krije bezbroj pitanja, a mi tragamo za samo jednim odgovorom što je nemoguće. Trebamo se pitati šta moderna čini sa identitetom i kako Evropa koja je dijete moderne motri na identitet i u kakvom su odnosu ovaj evropski i bošnjački identitet.

Nažalost, Evropa u prošlosti nije dala valjane odgovore u pogledu identiteta, a ove je odgovore pod različitim izgovorima proizvela u drugim zemljama. Kao primjer navest ćemo da je nacionalizam evropski odgovor na identitet. Sada su mnoge nacije i narodi obuzeti pokazivanjem snage i moći kroz ovaj evropski identitet. Ovakvo značenje je temeljna ideologija stvaranja jedne nacije. Nacionalizam je uvijek jedna “predaja” koja se, bar tako izgleda, pojavljuje kroz povijesnu prošlost zemlje, te poeziju i legende starosjedilaca. Prema riječima Ernesta Renana jedan od oblika nacionalne pripadnosti jeste greška u razumijevanju vlastite povijesti. Jedan od mehanizama nacionalizma u cilju uspostavljanja zajedničkog nacionalnog duha jeste formiranje “osobnoga” identiteta naspram “onog drugog”. “Osobno” se uvijek oblikuje kroz suprotstavljanje “drugome”.

Nije nužno da “drugi” uistinu i posjeduje sve one osobine koje mu se pripisuju. Ono što je bitno jeste širenje predodžbe da je “drugi” drugačiji i da ne može biti poput nas. Ako prihvatimo da je “nacija” predodžba i da se nacionalni identitet gradi kroz specifične procese onda trebamo potvrditi i činjenicu da svaki narod koji dijelom osjeća svoje specifičnosti i odlike i za koje su se stekli preduvjeti za pravljenje plana o odvajanju, može potencijalno u sebi odgojiti neku vrstu etničkog nacionalizma i katkad, čak, može krenuti putem odvajanja u cilju formiranja nacije. To što jedan narod nije od ranije posjedovao političku nezavisnost nije dovoljan razlog za nepostojanje plana o etničkim zahtjevima, budući da etnički nacionalizam ne podrazumijeva nužno i težnju za odvajanjem i nezavisnošću, a ako takve naznake i postoje one ne trebaju predstavljati strah od stvaranja ili falsificiranje jedne povijesne utakmice.

Etnički nacionalizam u značenju osjećaja duboke vezanosti i odanosti jednoj etničkoj skupini u odnosu na odanost jednoj nacionalnoj skupini koja egzistira od ranije, ne može se motriti na isti način kao nacionalizam koji je produkt političkih procesa i jasno artikuliranih stavova i fenomen koji ključa u samome sebi i čije talasanje obuhvata sve oko sebe. Ovakva ideologija je produkt sistematskih i institucionaliziranih napora koji obično dolaze od lidera i inih etničkih intelektualaca. Dakle, sve višeetničke zemlje potencijalno su izložene jačanju etničkog osjećaja i etničkog nacionalizma.

Neki politički sistemi i institucije mogu predstavljati zapreku jačanju nekih oblika agresivnosti i separatizma etničkog nacionalizma, i obratno, neki politički stavovi i pravci mogu prouzročiti najgore oblike etnicizma i agresivnosti. Negiranje etničkih različitosti i napor ka ostvarenju nacionalne cjelovitosti u zemljama u kojima ne postoji etnička uniformnost te privrženost metodama gušenja koje uočavamo u sadašnjem svijetu ne vode nikuda. Sva, na prvi pogled, uspješna iskustva u ovom pogledu s obzirom na posljednje promjene u svijetu su pala u vodu. Traganje za sticanjem etničkih identiteta uz novostečene identitete, je postala opća pojava savremenog svijeta. Ovaj proces nužno ne znači korak unazad i povratak nekoj vrsti beduinske vezanosti za plemensku pripadnost i može doprinijeti demokratizaciji političko-kulturnih institucija. Ako u jednom višeetničkom i pluralnom sistemu postoje odgovarajuće institucije onda to neće značiti padanje u zamku rata niti će izazvati etničke sukobe.

Realnost pokazuje da povijesni proces izgradnje nacije ne može biti uspješno realiziran posredstvom jedne iznimno centralizirane državne institucije. Svjetsko javno mnijenje više nego prije kreće se u pravcu prihvatanja etničkih različitosti i pluralizma. U nekim zemljama se i službeno promovira politika multikulturalnosti. Bošnjaci su proživjeli jedno tragično iskustvo u naporima za potvrdu vlastitoga identiteta. Neki bošnjački intelektualci, slijedeći put srpskih i hrvatskih intelektualnih krugova, rješenje vide u definiranju etnosa nastalog iz identiteta, dočim drugi u definiranju nacionalnog bosanskog identiteta. Doima se da ne postoji ozbiljan konsenzus oko bosanskog nacionalnog identiteta, ili u najmanju ruku, većina ne dijeli ovakav stav.

Teza o etničkom identitetu je, kao i ranije, glavna politička tendencija u zemlji. Pristalice etničkoga nacionalizma u srpskom, hrvatskom i bošnjačkom korpusu na temelju nacionalističke misli Evrope 19. st. produbljuju jaz među narodima. Posebno nacionalistički nastrojeni Srbi ulažu ogromne napore u stvaranju što većeg procjepa među narodima. Uzimajući u obzir osjetljivost teme o kojoj je riječ, veoma je važno promotriti sa kojeg aspekta je potrebno pristupiti ovom pitanju i na koji način se može uspostaviti zajednička veza između identiteta i nacionalnog identiteta. Ako je naš cilj u ostvarenju bošnjačkoga identiteta potvrda etničkoga nacionalizma Bošnjaka, onda smo pogriješili već u samom startu. Ali ako za cilj imamo analizu identiteta Bošnjaka u jednom širem okviru zvanom identitet bosanskoga čovjeka, onda ovakav stav ne oponira nacionalnom identitetu oblikovanom iz srpskih, hrvatskih i bošnjačkih identiteta. Sve ljudske grupacije, od porodice, sela, grada, naroda i sl. na tragu promjena u savremenom svijetu trebaju dati odgovor na izazov zvani identitet. I Bošnjaci su, također, primorani na izazov evropskog identiteta u okvirima nacionalnog bosanskoga identiteta.

Pitanje evropskog identiteta Bošnjaka ovisi o definiranju kolektivnog identiteta Bošnjaka i Evrope. A definirati bošnjački i evropski identitet, koliko god se na prvi pogled ovi pojmovi doimali odveć jasnim, ipak je komplicirano i teško. Ovim radom nastoji se argumentirati teza o potrebi Bošnjaka za političkom i kulturološkom definicijom zajedničkoga evropskog identiteta. To bi trebalo uraditi, uz očuvanje tradicionalne definicije vlastite religije i etničke tradicije. Evropska unija je jedinstvena povijesna prilika za stanovnike ovoga kontinenta i ovu bi priliku trebalo iskoristiti u službi suživota pripadnika različitih religijskih, etničkih i nacionalnih određenja, kao i u službi kolektivne sigurnosti svih evropskih građana.

Kada govorimo o Evropi treba imati na umu da postoje brojne “Evrope”: kršćanska Evropa, povijesna Evropa, kulturna Evropa, filozofska Evropa, Evropa-kolonizator, moderna Evropa, postmoderna Evropa etc. U sadašnjem političkom diskursu, kad kažemo Evropa mislimo na Evropsku uniju. Od usvajanja Rimskog sporazuma iz 1957., preko sporazuma iz Mastrihta 1992., pa sve do nacrta jedinstvenog evropskog ustava iz 2005. i posljednjih procesa u EU, pitanje kolektivnog i integrativnog evropskog identiteta bilo je i ostalo nadasve značajno pitanje oko kojega još ne postoji konsenzus.

Formiranje zajedničkog evropskog identiteta jedan je od prioriteta unutar Unije, posebno radi ubrzavanja integracijskih procesa. Uopće, Evropska unija je jedna međudržavna organizacija sa mehanizmima složenijih od onih u drugim međunarodnim organizacijama. Oblikovanje zajedničkog evropskog identiteta pomoglo bi njezinom širenju, ali i produbljenju i učvršćenju veza među njezinim članicama. Proces oblikovanja toga identiteta već je započeo, ali zbog odsustva nekih osnovnih faktora i varijabli koje grade identitet (kolektivno pamćenje i zajedničko povijesno iskustvo, naprimjer), čini se da će njegovo potpuno ozbiljenje biti nužno političke naravi. Naprosto, nema izgleda da bi historijski i religijski faktori mogli u ovom kontekstu odigrati pozitivnu ulogu, te ostaje traganje za zajedničkim političkim i kulturnim, odnosno civilizacijskim elementima.

Generalno, imamo nekoliko različitih skupina definicija zajedničkog evropskog identiteta. S jedne strane imamo one koji odbacuju sadašnje postojanje takvoga identiteta. Beetham (1998.) i nekolicina drugih autora zajedničkim evropskim identitetom smatraju tradicionalni kršćanski identitet. S druge strane, imamo niz kritički raspoloženih autora koji odbacuju svaku mogućnost oblikovanja takvoga kolektivnog identiteta. Tako Fuchs i Schlenke svoje stavove grade na tezi o prednosti lokalnih identiteta. Prema njihovoj teoriji, nacionalni identiteti proizvod su jednog historijskog procesa koji uključuje izgradnju nacije putem uniformnog jezika i religije, s oslanjanjem na centralnu ulogu državne moći.

Kritičari evropskog identiteta vjeruju kako je nemoguće na evropskom kontinentu iznaći niz zajedničkih vrijednosti utemeljenih na kategorijama kao što su mitovi, povijesno iskustvo i simboli, a postojanje takvih kategorija nužno je za nastanak jednog istovrsnog regionalnog identiteta. Pored sprječavajućih kulturoloških faktora poput historijske izgradnje nacije, zajedničkih vrijednosti, iskustava i simbola, neki kritičari svoj kritički stav o zajedničkom evropskom identitetu, odnosno tezu o njegovom nepostojanju temelje na jezičkoj, etničkoj i religijskoj raznovrsnosti, odnosno polimorfnosti Evrope.

Ernest Gellner opet naglašava ulogu kulture u izgradnji identiteta, vjerujući kako čovjek modernog doba nije više odan caru, zemlji i vjeri, već kulturi. Stoga, za jednu jedinstveniju Evropsku uniju nužno je učvrstiti jednu posebnu evropsku kulturu i tradiciju i niz vrijednosti koje imaju politički značaj. Zagovornici ovoga stajališta jedinstvenu evropsku kulturu smatraju glavnim konstruktivnim elementom evropskoga identiteta, ali ipak prihvataju da takva jedinstvena kultura ne bi trebala, ili ne bi mogla, neutralizirati i “progutati” ukorijenjene nacionalne identitete koji obitavaju na ovome kontinentu. Evropa bi trebala, dakle, biti jedinstvena u svojim različitostima, a takvo kulturno i političko jedinstvo je moguće postići. Zajednički evropski kulturni identitet je nadasve složeno i kontraverzno pitanje.

Bošnjaci su primjerak kulturno-civilizacijskog egzistiranja islama u Evropi. Rasprave oko evropskog identiteta Bošnjaka neizbježno vode ka razgovoru o saradnji i suživotu između islamske i zapadne kulture i civilizacije. Bez islamskoga identiteta i bošnjački identitet lišen je značenja jer islam određuje kulturno-civilizacijske okvire i tendencije bošnjačkoga naroda. Međutim, islam motren na ovaj način nije nepromjenljiv i jednoobrazan, već islam ima različita kulturno-civilizacijska značenja u različitim tačkama svijeta što je opet vezano za kulturu, običaje i tradiciju naroda određenog geografskog područja. Arapski, iranski, turski islam svaki ima svoje prepoznatljive specifičnosti i odlike. Tako i islam Bošnjaka, koliko god sadržavao arapske, iranske i turske kulturne elemente, ipak sa antropološko-sociološkog aspekta motreno posjeduje vlastiti neovisan identitet. Islam Bošnjaka smješten je u srcu Evrope i u njemu je sadržan i evropski kulturni identitet. U tom smislu, Bošnjaci mogu predstavljati model za kulturno-civilizacijski dijalog. Islam Bošnjaka prihvatio je kulturu individualizma, racionalnosti i evropskoga sekularnog društva i prožeo je islamskim vrijednostima i duhovnošću.

U definiranju zajedničkog identiteta nužna je podjela religije na religiju kao kulturnu kategoriju i na religiju kao ideologiju. Religija motrena sa aspekta kulture i vrijednosti ne predstavlja zapreku suživotu različitih evropskih kultura, dočim religija kao ideologija jeste zapreka ostvarenju zajedničkog identiteta. Antireligijski tokovi svojim određenjem kulturnog identiteta suočavaju proces izgradnje rečenog identiteta sa brojnim poteškoćama i preprekama. Tradicionalne religijske evropske kulture protive se antireligijskim definiranjima kulture i pokazuju značajan otpor. Rečeni antireligijski tokovi promoviranjem nihilizma i homoseksualizma kao evropskih vrijednosti, mogli bi, ili već jesu, uzrokovati razvoj i širenje centara religijskog fundamentalizma na ovom kontinentu. Sva nastojanja na promidžbi areligioznog, napose antireligijskoga mišljenja, jamačno nailaze na otpor tradicionalnih identiteta ovdašnjih naroda. Tako naprimjer, tradicionalni identitet Bošnjaka, koji u svom religijskom elementu ima značajna sufijska obilježja, načelno nije oprečan modernome mišljenju. Ali, insistiranje na postmodernističkim trendovima, provocira sve tradicionalne religijske kulture u Evropi, i kršćansku i jevrejsku i islamsku, te rezultira razvojem vjerskoga fundamentalizma.

Ako evropske vrijednosti jesu racionalnost, liberalizam, dijalog i sekularizam, onda Bošnjaci nemaju osobitih problema da im se prilagode, ali kada evropske vrijednosti dotiču ili prelaze granice filozofskoga i religijskog skepticizma i nihilizma, te ako se pojave poput homoseksualizma nameću kao nove evropske vrijednosti i elementi evropske kulture, onda je sasvim razumljivo da jedan tradicionalni identitet poput bošnjačkoga osjeća opasnost (od takvog evropskog identiteta).

Evolucijski proces evropskoga političkog identiteta suočen je sa ozbiljnim poteškoćama i preprekama koje ga ozbiljno usporavaju. Ako Unija uistinu želi postati jednom nadnacionalnom institucijom, kakvom je predviđa nacrt jedinstvenog evropskog ustava, oblikovanje jednog kolektivnog evropskog kulturnog identiteta moglo bi umnogome olakšati i ubrzati spomenuti proces. Međutim, još nije potpuno jasno ni šta će biti taj politički identitet Evrope. Hoće li to on tek oslikavati želje i htijenja velikih evropskih sila, pa će se male evropske države jednostavno u njemu utopiti; ili će evropski identitet biti ustvari kršćanski, kako o tome govore evropski desničari; ili će, pak, evropski identitet biti još jedan postmoderni, areligisjki fenomen?

Evropski identitet bez uobzirenja islama kao kulturno-civilizacijske kategorije, neće biti potpun. Islam je prisutan u Evropi još od početka osmoga stoljeća i tokom svih ovih stoljeća dao je nemjerljiv doprinos kulturno-civilizacijskoj transformaciji i buđenju ovoga kontinenta. Islam je, kao i kršćanstvo, u svome nastanku vezan za geografski istok, ali i jedna i druga religija su univerzalne i globalne naravi. Dakle, koliko god je kršćanstvo evropski fenomen, isto se može tvrditi i za islam. Muslimani u Evropi su kao i kršćani autohtoni Evropljani. 

Evropski identitet Bošnjaka je pojam koji asocira na kolektivitet, kolektivni identitet, a odnos prema kolektivnom identitetu je obostranog, uzajamnog karaktera. Što pojedinci objektivno više pripadaju jednom kolektivu, to će njihov subjektivni i misaoni osjećaj pripadnosti jednih drugima biti veći. Prema riječima Davida Eastona, za skupinu pojedinaca koji žele imati potpunu političku saradnju, nužno je da imaju osjećaj jedinstva i međusobnog razumijevanja. Bez takvoga osjećaja ne može dugoročno opstati niti jedna vlada niti međunarodna asocijacija. Takvo stanje, u konačnici, dovest će do separacije i disolucije. Politička i nacionalna disolucija u bivšoj Jugoslaviji i Sovjetskom savezu dva su očita primjera nedostatka kolektivnog identiteta. 

Bošnjaci imaju potrebu za redefinicijom svoga evropskog identiteta, ali i Evropa ima potrebu za redefinicijom pojedinačnih etničkih i religijskih identiteta. Definiranje evropskog identiteta ne bi trebalo ići putem promjene tradicionalnih religijskih vrijednosti i njihovog zamjenjivanja sekularnim vrijednostima. Ustvari, ono što bi trebalo biti sekularnim jeste vlast, politika i ekonomija, s tim da ta sekularnost ne znači antireligioznost.

Religija je, naime, bar u interpretaciji religioznih ljudi, ona sveta suština na kojoj se temelji moralnost i svekoliko individualno ophođenje religioznih ljudi. S druge strane, svojevrsni politički nativizam, posebno na Balkanu, predstavlja određenu vrstu pasivističkoga stava i krnjeg odgovora na neuspjeli model socijalističkog identiteta. Politički nativizam rezultira suprotstavljanjem drugome, strancu, svakome ko nije domicilan, te time jeste opasnost za proces evropskoga ujedinjenja.

Pristalice političkog nativizma afirmaciju svoje vlastitosti temelje na historiji, mitovima i ideologiji, što je vidljivo i iz stavova recimo italijanskog premijera i francuskog predsjednika, ali i kontraverznog filma “Fitna”. Kada islam biva interpretiran kao nešto sasvim strano, kada se evropska povijest pretvara u predmet obožavanja, tada evropocentrizam znači rigidni politički nativizam. Tada je evropska jedna isključivo kršćanska zbilja, a istina tada biva zapakovana i zamrznuta u nedodirljive pakete povijesti.

Evropocentrizam tolerira međukršćanska krvoprolića i ratove na tlu ovoga kontinenta, osvrćući se na njih tek kao na puke historijske činjenice, dok o ratovima Osmanlija sa evropskim (dakle, kršćanskim!) vladama govori kao o primjeru napada islama na kršćanstvo.

Na ovim prostorima imamo izražen etno-politički nativizam, i kod Srba i Hrvata i Bošnjaka. Bošnjački etno-politički nativizam sa parolom bošnjakizacije Bošnjaka ustvari crta granice bošnjačkog identiteta, koje će ga razgraničiti od Srba i Hrvata. Ovakav nativistički pristup ne vjeruje u zajednički identitet Bošnjaka i Evrope, već očuvanje bošnjačkog identiteta vidi u njegovom ograničavanju.

Jirgen Habermas ističe kako Evropska unija ne baštini jedno zajedničko povijesno iskustvo, što je slučaj sa nacionalnim društvima svake od njenih članica ponaosob, pa otuda evropski identitet nužno mora imati političku i demokratsku strukturu. Premda su članice Evropske unije odreda zemlje sa demokratskim sistemima vlasti, te njihovi građani uživaju zajedničke političke vrijednosti, ipak njihovo nacionalno jedinstvo se ne očituje i u transnacionalnoj ravni, već je njegovo ozbiljenje suočeno sa veoma važnim izazovima.

Na osnovu rečenog, čini se kako osnovni izazovi Bošnjaka danas jesu racionalnost, ozbiljenje demokratskog društva i politički sekularizam. Bošnjaci su još u početnoj fazi suočenosti sa ovim izazovima i redefiniranje vlastitoga položaja, ali i same Evrope, temeljno bi pomoglo dosezanju definicije evropskog identiteta Bošnjaka, identiteta koji je još uvijek u fazi tranzicije i transformacije. Za takvu jednu definiciju neophodno je racionalno promatrati društvo i povijest i uzdići se iznad političkoga nativizma. Racionalnost bi ovdje konkretno značila savladavanje kompleksa povijesne poniženosti, na temelju jednodobnog pripadanja dvjema velikim kulturama i civilizacijama, islamskoj i zapadnoj. Takvo što nije nemoguće.