Svom slijepom muzičaru, Zu Shi Kuangu rekao nekoć knez u državi Jin:
– Rado bih učio i čitao knjige, a ipak mi je već skoro sedamdeset godina i za to je prekasno.
– Ako je prekasno zašto ne upalite svijeću?
To kneza nije zadovoljilo, pa viknu:
– Zar postoji podanik koji bi se smio šaliti sa svojim gospodarom?
– Kako bi se vaš slijepi muzičar mogao šaliti sa vama? – uzvratio je Shi Kuang. – Jednom sam čuo da se učenje mladog čovjeka uspoređuje sa zrakama jutarnjeg sunca. Odraslom, koji uči, svijetli dnevno svjetlo. A onomu koji se na koncu života laća knjige, njemu gori svjetlo svijeće. Ono, uistinu, nije naročito jako, ali je još uvijek bolje, nego uokolo u tami pipati.
Ovim se odgovorom knez zadovoljio.
Izvor: Priče stare Kine, (prijevod s njemačkog: Željko Ivanković), Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, str. 83.