Osvrt na uzgoj djeteta
Osvrt na uzgoj djeteta

Osvrt na uzgoj djeteta

Autor: Omer Zuhrić


(Članak je preuzet iz časopisa Novi behar,List za pouku i zabavu, broj 14. i 15, godina IV, urednik: Alija Nametak, Sarajevo, 1. septembar 1930, str. 225-227)

Pouzdanost u svoju snagu i strpljenje i istrajnost u svima pothvatima, prvih dana širenja islama, urodila je dragocjenim uspjesima. Čim je pouzdanost pustila i čim smo postali nestrpljivi i neistrajni, nastali su crni dani u životu muslimana, a i u životu svih drugih koji izgubiše ta svojstva.

Nestrpljivost naša daleko je poznata. Mi smo prenagli, naprasni, prgavi. Sve radimo brzo i svršili bi od jedanput.

Sve naprave mi bismo prihvatili i mnoga poduzeća podigli, kada bi oni odmah preplatili uložak. Ne rađa jabuka prije jeseni, a i uspjeh ne dolazi odmah. Koliko stvari propadne, dok se jedna uspostavi. Sve postepeno, polako, ali sigurno. Cilj svega rada je uspjeh. Rad je sredstvo za postignuće cilja, a strpljenje je nužno da se uzdrži ustrajnost i posao privede kraju, kako ne bi stvar ostala na sredini puta. Može se sto puta omesti nešto i neuspjeti u nečem, ali će jedan uspjeh nadoknaditi sve neuspjehe.

Kod nas je nekako čudno, da kod prve zapreke napuštamo rad i započinjemo drugi. Izgleda da je kod nas sav rad na svima poljima narodnog života samo niz započetih i nedovršenih poslova. Svemu je tomu uzrok nestrpljenje i slaba ustrajnost koje nas onesposobljuje za borbu, za rad i za veće zamahe u životu, pa i za sam život.

Kod Nijemaca je geslo: „Langsam, aber sicher,“ a kod nas: „Sve danas.“

Kod Engleza: „Šta možeš sutra, nemoj danas.“ A kod nas: „Što možeš danas, ne ostavljaj za sutra.“

Priznati se mora, da je bolje danas unijeti žito u kuću. Ali u radu oko velikih stvari, gdje se mora misliti, ne smije se prenagliti. Treba stvoriti program, a za to se traži vremena, obzira, proučavanja, uspoređivanja i razmišljanja. Englezima je rad, po njihovoj izreci, donio uspjeh, pa bi valjda i nama, jer svaka pa i najmanja greška, u narodnom životu, učinjena danas, može da bude katastrofalna nesreća u budućnosti. A koliko smo mi takvih grešaka učinili?

Ima nešto u nama, što nas tjera na zamahe jačeg stila, koji pomlađuju život. Tim zamasima nedostaje ustrajnost i izdržljivost, na koju nismo naviknuti u prvim danima djetinjstva.

Prvi dani djetinjstva od eminente su važnosti za cio život čovjeka. Kako su oni obilježeni, onako će se razvijati i život.

Dijete voli da radi. Mi ga moramo zaposliti i nastojati da mu prikrivenim pomaganjem, olakšamo uspjeh i naviknemo ga na strpljenje pri radu i izdržljivost u poslu. Kada se dijete primi nekog posla, treba nastojati da ga privede kraju. Polako, ali ipak mora da ga izvrši.

Djecu treba navikavati da ne gomilaju posao. Predmet po predmet treba svršavati onim redom, koji ga spada. Knjigu, po knjigu, stvar po stvar treba ostavljati na mjesto, a ne sve od jedanput. Najjače sredstvo za uzgoj u strpljenju je ženski ručni rad. Pletivo traži mnogo strpljenja. Vezivo isto. Naše su žene, uopće sve žene su, izuzev salonskih lutaka, naučene na strpljivost. Ne bi bilo šteta da ista sredstva za uzgoj strpljivost upotrijebimo i kod muške djece. Smiješno! Pa i muška djeca da pletu? Da i muška.

Strpljenje je navika stečena dugim radom na jednom poslu, poslu koji iziskuje dosta vremena.

Mjesto pletiva, mogu muška djeca da pletu košare i rade sitne rezbarijske poslove. Samo takvim radom navikavaju se djeca na strpljenje. Uvesti taj rad u „modu“ (danas bez mode nema ništa) prijeka je potreba i to su dužni da učine i dom i škola.

Rad je najveća utjeha i radost u životu

U prvim radovima djece ogleda se budući čovjek. Dijete od prirode donosi nagon za rad. Rad je prema tomu fiziološka potreba života ispoljena u raznim mehaničkim kretnjama tijela i raznim manifestacijama duše.

To se ogleda u dječijem nagonu za igrom i u imitaciji rada i pokreta odraslih. To su samo kopije onoga, što vide od odraslih, ali i lijepo svojstvo djece koje treba da posluži u uzgoju i na koje treba graditi budućeg čovjeka.

Dijete se igra. Ženska djeca prave lutke, kuhaju, mijese „kolače“, metu, a muška zidaju, kopaju, skaču i slično. Jedni se igraju škole, drugi vojnika. Sve su to prvi pokreti, prvo ispoljavanje samostalnosti volje i njezine aktivnosti. Dužni smo im to čuvati, podržavati i u tomu im pomagati, obogaćujući njihov vidokrug novim i novim igrama, radovima i zabavom. Svako ometanje i zabranjivanje prvih pokreta dječije volje i njihovog nastojanja za radom sputalo bi dječiji duh, ubilo im polet i oslabilo volju, što bi urodilo buđenjem lijenosti kod djece. A šta ima gore od lijenosti?

Lijenost je uzrok siromaštvu, neimaštini, golotinji i duha i tijela. U njoj se legu sve amoralne pojave i blud i kocka i …

Ima ljudi za koje je rad nedostojan čovjeka. Takvih je bilo u prošlosti dosta. Oni su najveći zločin naše današnjice. Po njihovim željama naše žene ostavljaju domove, đerđefe, iglu i svilu, stan i platno, a primaju za klavir, violinu, tamburu, uvode u domove sijela i čajanke, napuštaju propise vjere i postepeno se odaju bludu.

Islam, najuzvišenija vjera, vjera je rada i aktivnosti, vjera stvaranja, iznalaženja i progresa. Po njoj se siromaštvo, bilo duševno ili materijalno tretira skoro jednako kao i nevjerstvo. Veličina i uspjesi rada muslimana u prošlosti, najdragocjenija su vrijednost aktivnosti islama u kulturnoj istoriji naroda i religija i najjači oslon za uspjeh i proširenje islama u budućnosti.

Eto mi tu veličinu bacismo pod noge, jer danas je najviše ljenjivaca i besposličara među nama. Dovoljno je zaći u kafane, pa da se o istini uvjerimo. Lijenost i besposličarenje navodi nas na mnoga zla. U kafanama se gubi zdravlje, ništi život. Tu se čuju razne pogrdne i čovjeka nedostojne riječi. Tu su psovke i poniženja. U njima je talog društvenog zla, i kafane i birtije su sveučilište zala.

Zabaviti i zaposliti omladinu i djecu znači odvratiti ih od zala.

Svi korisni a pošteni poslovi su časni. I zemljoradnja i zanat i nauka. Za svaki posao treba sposobnost, sprema, a to se stiče stalnim radom, podukom i navikom na izvršavanje zadaća.

Roditelji su prvi učitelji dječiji. Oni su najpozvaniji da određuju – prema individualnim sposobnostima djece – odgovarajući posao. Treba zaposliti i tijelo i dušu djeteta, jer ako pustimo duh i tijelo mirovanju, ono se navikne na nerad, a posljedice nerada su kobne i po moralni i po materijalni život porodice.

Dijete u školi i na ulici

Drugi uzgojni faktor je škola. Važnost škole cijenila se od najstarijih vremena. Škola je bila centar oko koga se kupio najsposobniji svijet. Ona je oganj, iz koga su izlazile varnice duhovnog života po svijetu. Njihovu vrijednost cijeni svaki ikoliko razborit čovjek. Školama ravna država i sistem uzgoja u školama temelji se na izvjesnim principima koji određuju svrhu same škole.

U glavnom škole su tu da služe državi i narodu. Dok dom uzgaja navikavanjem, škola to postiže putem naučavanja. Dijete, prolazeći iz doma u školu, susreće se sa trećim uzgojnim faktorom koji je od znatnog uticaja na život. To je svijet izvan okvira kućnih zidova i školskog dvorišta.

Ulica

Taj svijet živi samostalno, bez određenih pravila. Njegove su kretnje različite kao i samo zanimanje. Život mu je raznovrstan. Tu se čovjek susreće sa raznim temperamentima, sa dobrim i lošim karakterima, sa odgojenim i raspuštenim ljudima, sa ženama čestitim i sa bludnicima.

Na ulici se čuju mnogi izrazi: i dobri i sramotni. Tu se čuju riječi, pred kojima mora da se zacrveni i okorjeli zlikovac. Djeca slušaju, čuju i primaju te izraze. Rade, što vide, pa i sami se služe i psovkom i kletvom i pogrdama. Ulica je naučila djecu i na zločine, kojih danas ima dosta. Ja pod ulicom smatram i kina, koja ne daju ništa drugo, nego slike iz podzemnog života ulice.

Treba li tomu komentara? Ima li tomu lijeka? Ima. Treba čuvati dijete.

Čuvati ga poslom i igrom i stalnim vježbanjem u vršenju dužnosti i vjerskih i svih drugih.

A da se to postigne potreban je stalni dodir i sporazum između doma i škole. Naš svijet još smatra školu kao neki nepotreban balast. Dijete se upiše i preda u ruke učitelju. Propalo, prošlo, niko za njega i ne pita. A ni škole se mnogo ne brinu o prilikama djece u domu, a niti roditelji vode birgu o dječijem napretku. Stalan dodir učitelja i roditelja, obavještavanje o radu i napretku djeteta, o njegovom životu, od tolikog su značaja za rad na uzgoju, da i najmanji propust može da urodi teškim posljedicama i štetom po samo dijete. Jer, jedna sitnica iz života dječijeg, kao i svaki dječiji akt, posljedica je izvjesnog duševnog raspoloženja i izvjesna manifestacija duhovnog razvoja, za koju se mora znati i na koju treba računati pri uzgoju.

Te pojave su roditelji dužni dati učitelju, a učitelj njima savjet. Uz ovakav rad vezan je uspjeh. A ovako …

Znaće djeca, a i samo društvo sutra.

Pri koncu

Prema opažanjima svojim i drugih iznosim neke sitnice, koje mogu lijepo poslužiti pri postavljanju osnova za nas budući uzgoj djeteta u domu.

Bilo je još i drugih primjera, a ima i drugih mana savremenog našeg rada na uzgoju u domu, ali vrijeme, a i prostor ne dozvoljavaju mi da se i na to osvrnem.

Što se tiče higijenskog života djeteta, a i higijene braka, govoriće drugi na ovom mjestu. Za mene je ovo dosta.

Iz izloženog se vidi da je život dječiji, i to moralni njegov život kao i njegova volja, samo niz raznih navika, stečenih u domu za prvih dana života dječijeg, a samo popunjenih na ulici i u školi.

Stoga je potrebno obraćati pažnju uzgoju djece, izbjegavati svaki korak, svaku riječ, svaki rad koji bi mogao da služi djetetu kao rđav primjer.

Treba dijete čuvati od svega, što bi moglo da okalja njegovu dušu, navikavajući ga da čini samo dobra, plemenita i čestita djela.

To su dužni učiniti i roditelji u sporazumu sa školom. Škola očekuje roditelje koji je izbjegavaju.

Upamtite roditelji! Kako god što je vaš život plod uzgojnog rada vaših roditelja tako i život vaše djece u budućnosti biće plod vašeg rada u sadašnjosti. Ako taj rad bude dobar, i život vaše djece biće od koristi i po vjeru i po narod.