Autor: Kemal Zukić
Požurih sa ovog zvizdana do hladovine novog klanca. Tamo dahću konji, magarci, jedna deva i nekoliko pasa, ugrabivši spas u hladu.
Ponovo “Grobnica sa 17 grobova”. Neke su bitange iscrpljivale neke nesretnike da u kamenu uklešu ogromnu grobnicu impresivnog dojma kako bi imali vječno odmaralište kada umru. Užas jedan. Gazim dalje kamenim ulicama Petre, a otvaraju se nove vizure.
Nailazimo na Ulicu fasada. U visokoj stijeni, u raznim nivoima, na više spratova, na dužini i do 200 metara, niše uklesane u smeđoj stijeni. Kao savremeni stambeni blokovi sa lođama. Ili hoteli visoke kategorije. Odande, iz hladovine, čaroban je pogled dolje na Ulicu sa kolonadama i teatar. Ali, Bog ih prokleo, pa i ove su grobnice, u asirskom stilu, živopisno naslagane na planinu. A moglo je to biti krasno stambeno naselje za ugodan boravak. Možda je i bilo. Ko zna? Možda su kasnije civilizacije, koje su uvijek više poštovale smrt nego život, to pokrenule. Možda su prvo tu živjeli, a kada bi umrli, tu su ih sahranjivali, u paničnoj i uzaludnoj ljudskoj želji da se ne prekine veza sa ovozemaljskim životom. Nisu još imali pravu vjeru da im objasni da to tako ne može. Da nije tako dato čovjeku.
Odmah iza grobova nailazimo na veliki teatar, simbol radosti i rafinmana ovozemaljskog života. Nabateanci su napravili, uklesali amfiteatar u padini brda za 3.000 posjetilaca. Rimljani, dosljedni svojoj megalomaniji, proširili su ga na 7.000 mjesta.
Tačno nasuprot teatra je grandiozna Urna grobnica. Sve je tako u Petri: sloj života, pa sloj smrti. Sada je smrt definitivno pobijedila, natkrilivši Petru crnim, gavranovim krilom. Da to nije grobnica, ushićeno bih vam opisao ovaj čudesni splet stilova, arhitektonskih formi, snage i rafinmana u isti mah, kao i kolorističnog kaleidoskopa od tamne braon boje, preko tople žute i ružičaste do plavičasto-ljubičastih isprepletenih traka, kao u virovima Drine. A ovako, šta vam mogu reći? Još jedna impozantna grobnica uklesana u prvom stoljeću nove ere.
Kad smo već kod grobova, tu je i zanosna Svilena grobnica. Ne pada mi na pamet da ulazim unutra. Sva je njena ljepota vani. Ljudi su uklesali jednu fasadu sa četiri vitka stuba, arhitravom, dva otvora i dvije niše. I po tome bi se ovaj objekat izgubio u svemirskom pejzažu Petre. Ali, priroda je ovdje doradila ljudsko djelo, učinivši ga čarobnim. Klesanjem načeti kamen otkrio je svoje nježno, ranjivo unutrašnje lice kišama i pješčanim vjetrovima. Različiti slojevi se različitom tvrdoćom suprotstavljali su se eroziji. Tako je ova fasada postala apstraktna slika velikih dimenzija. Kao vijugave zmije na njoj se prepliću usukani slojevi boja, od bijele, svijetlo sive, preko žute, narandžaste i jarko crvene, do ljubičaste, plave i crne. Sve titra pred očima posmatrača u talasima uzavrelog zraka. Sa bosanskim vizuelnim iskustvom, meni prizor ostavlja dojam kao da su neki divovi zaronili cijeli objekat u bistri potok, čiji se talasi igraju, preplićući i uvrćući forme i boje fasade, stvarajući nestvarnu, radosnu ljepotu.
Mada me moja koljena, već godinama i naporima istrošena u opkoljenom Sarajevu, jedva nose, skoro četvoronoške grampačim uz kamenjar, koji je užasno strm i gdje se kamenje stalno otiskuje, vraćajući me tamo odakle sam jedva osvojio koji metar visine. Ipak, ne odustajem. Na vrhu je jedna od najimpozantnijih fasada Petre – Palata grobnica. Moram se popeti gore jer ta fasada mnogo više liči na palatu, nego na grobnicu. Uporno tražim tragove života u gradu Nabateanaca, koje je progutala smrt. Sa dušom u nosu ispentrah se na vrh i svalih na kamenje, a ispred mene se razastrla ogromna fasada koja me odjednom podsjeti i na palatu Take Kisra u dalekom Ktesifonu na istoku i na Versaj u isto tako dalekom Parizu. Nigdje hlada, a sunce „svete zemlje“ dušmanski prži, gađa, probada, raspamećuje. Ispred mene je palata sa prizemljem i dva sprata. Prizemlje ima četvero vrata, uokvirenih stubovima, iznad kojih su arhitravi i timpanoni. Sve to povezuje novi, viši arhitrav, a na njemu je niz od dvadesetak polustubova urezanih u stijenu. I njih povezuje arhitrav na kojem su ostaci nekada nazidanog, a ne ukopanog drugog sprata. Čarobna, impresivna palata ipak je samo grobnica. I onda se neko čudi kako su ti Nabateanci, tako sposoban i radin narod – nestali. Suviše su gledali u smrt.
Još nemam snage ustati i krenuti dolje, nazad. A i ne želim. Samo se zaokrenem na kamenu i ispred mene, prema zapadu, pucaju beskrajni vidici na nestali život Petre. Odmaram se i uživam. Ono malo vode što mi je ostalo neću popiti, nego pljusnuti na glavu. Čini mi se da zacvrča kao na tavi. Izdržat ću još malo u ovom usijanom kamenom grotlu Petre.
U dolini, odmah ispod mojih nogu, pruža se doprinos rimskog urbanizma. To je Ulica sa kolonadama, potez prav kao strijela, kardo, glavna ulica grada kojom je vrio društveni život Petre. Iza nizova stubova, kojih uglavnom više nema, bile su prodavnice i radnje. Tu se šetalo i uživalo, susretalo, prijateljevalo, kupovalo, smijalo, a iznad, na brdu, kao zlokobna opomena, monumentalne grobnice činile su okvir ovom raskošnom životu. Kao Trebević iznad sarajevske čaršije, ne budi primijenjeno.
Na osnovu karte i fotosa iz prospekta identifikujem u daljini ruševine i ostatke mnogih slavnih spomenika Petre.
Tamo, tačno na kraju Ulice sa kolonadom, je Hram krilatih lavova. Ne razaznajem odavde te reljefe koji prikazuju krilate lavove, simbole Nabateanskog božanstva, po kojima je hram dobio ime.
Na kraju kolonade su ostaci monumentalne kapije, vjerovatno nekadašnje trijumfalne kapije, kakvim je bila posuta cijela Rimska imperija.
Nazirem zgradu zvanu Golubarnikpo mnoštvu malih niša. Nisu to kućice za golubove, nego niše za urne sa pepelom. Smrt je sudbina i prokletstvo Petre i Nabateanaca.
Još dalje je zgrada zvana Kasrul bint Firavn ili Dvorac faraonove kćerke. Ovo ljupko ime su kasnije izfantazirali beduini, čudno miješajući civilizacije i kulture. I ovo je bio nabateanski hram posvećen Dušaru. To je i jedina zgrada u Petri koja je ozidana, a ne uklesana. Hram je izgrađen na početku naše ere.
Lijevo od mene, prema jugozapadu, je Džebel Attuf ili Džebel Madbah. E do tamo me moje klimave noge neće moći odvesti, a nema ni vremena. Ne preporučuju uzalud da se najmanje jedan dan, ali i jedna noć, provede u Petri. Mene će to mašiti, ali zaista žalim što neću doživjeti tu strašnu simboliku kada mrkla noć mrtvačkim pokrovom prekriva mrtvu Petru. Ipak, tamo u daljini nazirem Grob rimskog vojnika, opet mauzolej koji prikazuje umrlog u oklopu. Odmah pored je prostrani, ogromni, suptilno dekorisani Triklinium. Opet grobnica, a šta bi drugo i moglo biti u ovom gradu čiji su stanovnici prosto prizivali smrt.
Tu je i Spomenik lavu sa bareljefom koji prikazuje ovu životinju, simbol božice Al'Uzzu, korišten kao hodočasnička fontana za osvježenje.
Na najvišoj tačci, na visini preko 1.000 metara nadmorske visine, nalazi se Visoko mjesto žrtvovanja. Vjerovatno su ga prvo izgradili Edomiti, davno nestali biblijski narod, a dogradili Nabateanci, koji opet nestadoše. Neka niko od Bošnjaka ne ide tamo. Neću ni ja. Mada je, kažu, odande najljepši pogled na Petru, ljepši i od ovog odavde. Ipak, ne idem.
Tu su i dva obeliska visoka po šest metara, simboli božanstava Dušar i Al'Uzza, kao egzotična ideja koju daleki vjetrovi donesoše u ove gudure iz dalekog Egipta.
Nastavak slijedi.