Imam Ali, mir neka je na njega, je rekao:
U očima onoga čija je duša plemenita strasti izgledaju jadno i nisko.[1]
Onaj čija je duša časna, očistio ju je od niskih prohtjeva.[2]
Onaj kome je duša časna, nikada je neće poniziti prljavštinom grijeha.[3]
Iz ovih nekoliko hadisa dolazi se do jednog vrlo važnog odgojnog i psihološkog zaključka:
Veličina, dostojanstvo i plemenitost duše i ličnosti neuskladivi su sa prljavštinom grijeha i moralnim zastranjenjima. Oni koji u sebi osjećaju veličinu i izgrađenost ličnosti, koji vjeruju u plemenitost svoje duše i duhovnu čast, te koji žele ovaj skupocjeni dragulj sačuvati zauvijek u duhovnoj riznici, nikada se neće upuštati u nepodopštine i grijehe. Onaj ko želi da ima plemenitu ćud i istinoljubiv karakter, ne treba se upuštati u laži. Onaj ko želi da u sebi osjeća čast pravde i pravičnosti, nikada neće posegnuti za mitom i korupcijom. Oni koji se u društvu prepoznaju kao pouzdani i koji vole pouzdanost, nikada neće izdati nekoga.
Obrnuto, postojanje onih koji imaju nisku ćud i slabašan karakter i koje zajednica smatra bezvrijednim, a i oni sami imaju osjećaj prezrenosti, opasna je za zajednicu. Oni su se bez zazora i moralnog otpora u stanju upustiti u svaki grijeh.
Imam Ali, mir neka je na njega, je rekao:
Ne nadajte se dobru od onoga ko sebe smatra prezrenim.[4]
Imam Hadi, mir neka je na njega, veli:
Ne budite sigurni od zla onoga ko se vidi prezrenim.[5]
Imam Ali, mir neka je na njega, je rekao:
Učinio je sebe prezrenim onaj kome zapovijeda njegov jezik.[6]
Jezici prezrenih i bezličnih vladaju njima. Oni kažu sve što požele i zbog niskosti svoje duše ne stide se svojih riječi.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 2., Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 54-55.