Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
Kome Allah, dž.š., bude dao blagodat hifza Svoje knjige, a on pretpostavi da je nekom drugom dato nešto bolje nego njemu, na taj je način omalovažio najveću blagodat.[1]
Zaista je onaj koji u sebi nema ništa od Kur’ana poput puste kuće.[2]
Nije dobro da neko od vas kaže da je zaboravio taj i taj ajet, već da je taj ajet izgubljen iz vida. Ponavljajte Kur’an, jer tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja duša, on se brže oslobađa iz čovjekovih grudi nego deva iz svojih sveza.[3]
Hafizi Kur’ana okruženi su milošću Božijom i ispunjeni su Allahovim svjetlom.[4]
Hafizi i noćobdije su prvaci moga ummeta.[5]
Najpreči da budu skrušeni, i u samoći i u javnosti – jesu hafizi, i najpreči da obavljaju namaz i post, i u samoći, i javno – jesu hafizi.[6]
Ne dostoji onome koji poznaje Kur’an da se ljuti na onoga koji se ljuti na njega niti je dostojno da se neznalački ponese prema onome ko se prema njemu neznalački ponio, u stanju kada u sebi nosi Kur’an.[7]
Imam Sadik, mir s njim, je rekao:
Hafiz Kur’ana koji radi u skladu sa Kur’anom u društvu je s melecima plemenitim i pokornim.[8]
Ko zaboravi neku suru iz Kur’ana, ona će mu se otjeloviti u Džennetu u lijepom liku i na visokom stepenu. Kada je vidi, reći će: „Ko si ti? Kako si lijepa! Eh, da si moja!“ Ona će reći: „Zar me ne poznaješ? Ja sam ta i ta sura. Da me nisi zaboravio, uzdigla bih te do ovoga mjesta!“[9]
Izvor: Muhamedi Rey Šehri, Mjera mudrosti, Izbor iz zbirke hadisa, svezak 3, (sa arapskog preveo: Ertan Basarik), Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2012, str. 228.