Ako roditelji u maloj državi, zvanoj porodica, budu vladali po moralnim načelima i duševnim vrlinama, ako budu poštivali osnovna načela razuma i pravde te ne budu nad porodicom provodili silu i nasilje, ovakva porodica – bez obzira kako stara bila – bit će mlada i imat će pravo da živi. Protok nekoliko stoljeća i nekoliko pokoljenja neće je moći oštetiti niti srušiti njeno porodično ustrojstvo zato što samo njeno ustrojstvo počiva na moralnim vrijednostima, pravednosti i poštenju.
S druge strane, očevi koji članove svoje male države, tj. porodice, zlostavljaju, silom lišavaju njihovih prava i, umjesto razumnog i valjanog odgoja, provode mučenje i proganjanje – ovim djelima u nutrini članova svoje porodice siju sjeme mržnje i zlobe, a svojim daljnjim zlim postupcima navodnjavaju mladicu mržnje i neprijateljstva, čime svojim rukama pripremaju tlo za pobunu i ustanak te sebi i svojoj djeci pripremaju uzroke nesreće. Onoga dana kada smrt, putovanje ili očeva nemoć slome branu prijetnji i kada se pruži prilika, unutrašnji kompleks u njegovoj djeci će prasnuti poput skladišta baruta, podići će buru i može se desiti da prilikom osvete učine neka opasna i nepopravljiva djela.
Nasilnici su oni roditelji koji se ne uzdržavaju od lošeg ponašanja, pa čak i batinanja svoje djece. Neki njihovi udarci možda ne zadaju tako teške bolove tijelu koliko je surovost štetna za srce i dušu. Prinudno zatvaranje djeteta u jednu sobu ili njegovo držanje u stavu mirno uza zid, radnje su koje kod djeteta ruše snagu izdržljivosti.
Neki roditelji dječiju hranu sipaju u posude slične posudama za životinje, ili čak neki neobični roditelji hranu sipaju u prljave posude i donose pred dijete. Neki očevi pak pljunu u lice djetetu ili ga ostave golog na ulici, i čine još puno sličnih nepodopština prema djeci.
Ovakva djeca gube kontrolu i bivaju mrzovoljna. Njihovi kasniji postupci su neispravni i iznenađujući. Njihova mržnja i nelagoda usmjerava ih prema zastranjivanju, uglavnom u vidu zločina. Ta djeca putem svojevrsnog moralnog samoubistva žele da se osvete onima koji su ih zlostavljali. Zato su neosjetljivi ako slučajno neko iskaže samilost prema njima i nijedno kažnjavanje u njima ne ostvaruje dobar učinak.[1]
Porodici prije svega trebaju razum i pamet, pravda i poštenje. Razuman i mudar odnos i postupanje roditelja u odgoju djece čine temelj sreće djece.
Časni Poslanik, s.a.v.a., je kazao:
ما مِنْ بيتٍ ليس فيه شَيئٌ مِنَ الحِكْمةِ إلاّ كانَ خراباً.
“Kuća u kojoj nema ništa od mudrosti nije ništa do ruševina.”[2]
Nezakonito i nerazumno nasilništvo roditelja i prekomjerna strogost u suprotnosti su sa šerijatom i razumom. Zle posljedice takvog postupanja su loš odgoj djece i razaranje porodice, a ponekad ovo postupanje uzrokuje nepokornost i pobunu djece.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, nasljeđe i odgoj, svezak 1., Fondacija Mulla Sadra u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 312.