Milostivi Gospodar svjetova dao je veliko znanje i mudrost Svome poslaniku Sulejmanu i odlikovao ga iznad mnogih vjernika. Učinio mu je vjetar poslušnim, pa je vjetar puhao tamo gdje je Sulejman želio i gdje bi mu naredio, i ujutro je prevaljivao rastojanje od mjesec dana, a navečer rastojanje od mjesec dana. Iz izvora mu je, po milosti Gospodara Uzvišenog, bakar rastopljeni tekao, a džini, koje mu je njegov Gospodar učinio poslušnim, radili su i izrađivali ono što je želio: hramove i spomenike, velike zdjele i ogromne kotlove; neki su čak i ronili i druge poslove obavljali.
Uzvišeni Allah mu je dao da je naučio i jezik ptica i nekih drugih životinja, pa je znao šta one govore i šta rade. Sve su to, zaista, bile velike blagodati, a Sulejman je bio neizmjerno zahvalan svome Gospodaru, Allahu, Milostivom, Samilosnom.
I sakupiše se Sulejmanu vojske njegove, džini i ljudi i ptice, sve četa do čete postrojeni. Kad stigoše do mravlje doline, jedan mrav povika:
„O mravi, ulazite u stanove svoje da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove a da to i ne primijetite.“
Sulejman se nasmija glasno riječima njegovim i reče:
„Gospodaru moj, omogući mi da budem zahvalan na blagodati Tvojoj, koju si ukazao meni i roditeljima mojim, i da činim dobra djela na zadovoljstvo Tvoje, i uvedi me, milošću Svojom, među dobre robove Svoje!“
I on izvrši smotru ptica, pa reče:
„Zašto ne vidim pupavca, da nije odsutan? Ako mi ne donese valjano opravdanje, teškom ću ga kaznom kazniti ili ću ga zaklati!“
Ne potraja dugo, a pupavac dođe, pa reče:
„Doznao sam ono što ti ne znaš, iz Sabe ti donosim pouzdanu vijest. Vidio sam da jedna žena njima vlada i da joj je svega i svačega dato, a ima i prijesto veličanstveni. Vidio sam da se i ona i narod njezin Suncu klanjaju, a ne Allahu, – šejtan im je prikazao lijepim postupke njihove i od pravog puta ih odvratio, te oni ne umiju da nađu pravi put pa da se klanjaju Allahu, koji izvodi ono što je skriveno na nebesima i u Zemlji i koji zna ono što krijete i ono što najavu iznosite. Allah je, nema boga osim Njega, Gospodar svega što postoji!“
„Vidjet ćemo“, reče Sulejman, „da li govoriš istinu ili ne. Odnesi ovo moje pismo pa im ga baci, a onda se od njih malo izmakni i pogledaj šta će jedni drugima reći!“
„O velikaši“, reče kraljica, „meni je dostavljeno jedno poštovanja vrijedno pismo od Sulejmana i glasi: – U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ne pravite se većim od mene i dođite da mi se pokorite!“
„O velikaši“, reče ona, „savjetujte mi šta treba u ovom mom slučaju da uradim, ja bez vas ništa neću odlučiti!“
„Mi smo vrlo jaki i hrabri“, rekoše oni, „a ti se pitaš! Pa, gledaj šta ćeš narediti!“
„Kad carevi osvoje neki grad“, reče ona, „oni ga razore, a ugledne stanovnike njegove učine poniženim; eto, tako oni rade. Poslat ću im jedan dar i vidjet ću sa čime će se izaslanici vratiti.“
I kad izaslanik pred Sulejmana iziđe, ovaj mu reče:
„Zar da blagom mene pridobijete? Ono što je Allah meni dao bolje je od onoga što je dao vama. Vi se onome što vam se daruje radujete! Vrati se njima! Mi ćemo im dovesti vojske kojima se neće moći oduprijeti i istjerat ćemo ih iz Sabe ponižene i pokorene.“
Sulejman upita:
„O dostojanstvenici, ko će mi od vas donijeti njezin prijesto prije nego što oni dođu da mi se pokore?“
„Ja ću ti ga donijeti“, reče Ifrit, jedan od džina, „prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš, ja sam za to snažan i pouzdan.“
„A ja ću ti ga donijeti“, reče onaj koji je učio iz Knjige, „prije nego što okom trepneš.“
I kad Sulejman vidje da je prijesto već pred njega postavljen, uzviknu:
„Ovo je blagodat Gospodara moga koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti. A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a koje nezahvalan – pa, Gospodar moj je neovisan i plemenit.
Promijenite izgled njezina prijestolja da vidimo hoće li ga prepoznati!“
Kad ona dođe, bi joj rečeno:
„Je li ovakav prijesto tvoj?“
„Kao da je on!“, uzviknu kraljica, koja nije ispravno vjerovala jer su je omeli oni kojima se, mimo Allaha, klanjala, pa je nevjerničkom narodu pripadala.
„Uđi u dvoranu!“, bi joj rečeno.
I kad je ona pogleda, pomisli da je duboka voda, pa zadiže haljinu uz noge svoje.
„Ova je dvorana uglačanim staklom popločana!“, reče on.
„Gospodaru moj“, uzviknu ona, „ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!“
Allah, zaista, upućuje na pravi put koga hoće. On mnogo prašta i neizmjerno je milostiv.
(Preuzeto iz Kuranske pripovijesti, knjiga V, priredio: Aziz Kadribegović, BEMUST, Sarajevo, 1998., str. 25 – 32.)