“O Ebu Zerre, drži velikim u svome srcu uzvišenost i veličanstvo Allaha i nemoj Ga olahko spominjati kao što Ga spominju neznalice, koji, kada vide psa, kažu: ‘Bože, uništi ga’, i kada vide svinju, kažu: ‘Bože, uništi je!’”
Vrijednost spominjanja boga u Kur'anu i predajama Tema govora u ovom dijelu hadisa je spominjanje Boga i poštivanje Njegovog veličanstva. U Časnom Kur'anu i u predajama spominjanju Boga se pridaje velik značaj, tako da su u predajama opširno obrađene teme kao što su: podsticanje na spominjanje Boga, korist od zikra na oba svijeta, obim i kakvoća zikra te prostor i vrijeme zikra. Također su zabilježena kazivanja imama Ehli-bejta i učenjaka vjere o zikru jezikom i zikru srcem te o pitanju koje je od tog dvoga važnije i uzvišenije, ili o tome da li je bolje zikr činiti u osami i tajno, ili pak javno i skupno. U jednoj predaji Imam Sadik, a.s., kaže:
“Nema ljudi koji se okupe na nekom skupu na kojem nisu spominjali Allaha i nisu spominjali nas, a da im taj skup na Sudnjem danu ne bude povod (nenadoknadivog) kajanja i žalosti.”[1]
Također je rekao: “Spominjanje nas jedan je od vidova spominjanja Allaha.”
Također, u vezi sa važnošću zikra i obraćanja pažnje na Boga Imam Sadik, a.s., kaže: “Kada god ustanete sa skupa, proučite ajete:
Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako ga predstavljaju oni! I mir poslanicima i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!”[2]
Prema tome, čovjek mora jezikom i srcem neprekidno spominjati Boga. Ovo spominjanje ne zahtijeva poseban prostor, vrijeme ili skup. U jednom kudsi-hadisu kaže se da je Musa, a.s., rekao: “Bože, u nekim mjestima i stanjima stidim se da Te spominjem i da Te se sjećam.” Bog mu je rekao: “Spominjanje Mene u svakom stanju je lijepo.” U ovakvoj mjeri se naglašava i preporučuje sjećanje i spominjanje Boga zbog uloge koju zikr ima u suzdržavanju čovjeka od moralnih iskvarenosti i nedostataka te u postizanju sreće, zato što će se čovjek, ukoliko se stalno sjeća Boga i sebe vidi prisutnim pred Uzvišenom Istinom, suzdržavati od postupaka koji su suprotni Njegovom zadovoljstvu i obuzdavat će svoju dušu. Svi grijesi i poteškoće – koji se javljaju posredstvom duše koja naređuje zlo i šejtana – potiču iz nemara prema sjećanju na Boga i na Njegovu kaznu. Pored toga, nemarnost prema Istini zatamnjuje srce i na kraju šejtan i prohtjevi duše zavladaju čovjekom. S druge strane, podsjećanje i spominjanje prisutnosti Istine smiruje čovjekovo srce i uzrok je čišćenja duše od pokuđenih osobina, kao i oslobađanja čovjeka iz okova njegove duše. U takvom ishodu srce je postalo kuća u kojoj se očituje Voljeni, a ljubav prema Ovome svijetu, koja je izvor svih grijeha i skretanja, iseljava iz srca. U jednoj predaji Poslanik, s.a.v.a., kaže:
“Znajte da, uistinu, vaše najbolje djelo (kod vašeg Vladara), najčišće i najviše u vašim stepenima i najbolja stvar što Sunce obasjava jeste spominjanje Boga Slavljenog i Uzvišenog. Jer, zaista je On o Sebi obavijestio govoreći: ‘Ja sam sa onim koji Me spominje.’[3]
U drugoj predaji Imam Sadik, a.s., kaže:
“Allah Moćni i Uzvišeni govori: ‘Onome koga spominjanje Mene spriječi da traži od Mene dat ću bolje od onog što dajem onome koji traži od Mene.’”
Allah Uzvišeni je rekao Isau, a.s.:
“O Isa, spominji Me u sebi, da bih te spominjao kod Sebe, i spominji Me među ljudima, da bih te spominjao u skupu boljem od skupa sinova Ademovih. O Isa, smekšaj srce radi Mene, u osami Me mnogo spominji, znaj da Mi je radost u tome da budeš ponizan radi Mene i održi srce živim radi toga, a ne budi mrtvoga srca!”[4]
Kur'an toliko naglašava i skreće pažnju na spominjanje Allaha da je u njemu spominjanje Boga predstavljeno kao cilj namaza, a namaz u islamu ima veliku važnost i predstavlja stub vjere: …I namaz obavljaj da bih ti uvijek na umu bio![5]
Zna se da je cilj važniji od sredstva i iz ovog ajeta razumijemo da je spominjanje Boga važnije od namaza. Zapravo, namaz je sredstvo spominjanja Uzvišenog Boga. Ustvari, prema Kur'anu, spominjanje Boga posjeduje značenje i zbilju za koje namaz, pored sve svoje važnosti, ne predstavlja ništa više, osim sredstva za zikr. Ovdje se javlja sljedeće pitanje: Znamo da namaz sadrži zikrove, neke kur'anske ajete i neke određene pokrete – pa kako onda to može biti sredstvo za spominjanje Boga? U objašnjenju postavljenog pitanja reći ćemo: Namaz, pored kakvoće i ustroja koje ima, i pored kretanja, mirovanja i zikrova koji se u njemu uče, ne ubraja se u zikr, već je zikr stanje srca, nutarnja pažnja i veza čovjekovog srca sa Uzvišenim Stvoriteljem. Dakle, čovjek klanja da bi ostvario pažnju srca i nutarnju vezu između sebe i Boga. Prema tome, sam namaz je sredstvo, a cilj je upravo ta pažnja i veza srca koja je, bez sumnje, plemenitija od namaza.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi , Putevi I staze dobra, sv.1, s perzijskog preveo Lutfi Akbaš, fondacija Mulla Sadra BiH, Sarajevo 2010