Potvora i vrijeđanje
Potvora i vrijeđanje

Potvora i vrijeđanje

Hazreti Rida kaže: „Ako neko govori o čovjeku nešto što je istina, a ljudi za to znaju, to nije ogovaranje. Ali, ako je to istina, a ljudi ne znaju za to, onda je to ogovaranje. A ako se na čovjeka iznosi nešto što nije istina, radi se o potvori.“

Potvaranjem se ruši čast i obraz potvorene osobe. Potvora je izvor svake sumnje i zla.

Imam Sadik kaže: „Onaj ko o vjerniku prenosi neko zlo, bilo da ga je vidio ili čuo od drugih, spada među one o kojima Bog kaže: One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na Ovom i na Onom svijetu[1].“

Da bismo se sačuvali grijeha ogovaranja i potvaranja potrebno je, prije svega, kloniti se slušanja ogovaranja. Ako se u našem prisustvu nekog ogovara, trebamo zatražiti od sagovornika da prestane s tim ili se barem pokazati indiferentnim spram njegovih riječi, te mu tako staviti do znanja da nas takva priča ne zanima. Ukoliko pokažemo zanimanje i budemo aktivni sudionik u razgovoru, to će onom ko ogovara dati još više podstreka i on će se potruditi da iznese sve nove i nove pikanterije. Islam, zato, onog ko sluša ogovaranje i potvaranje smatra saučesnikom u grijehu osobe koja ogovara.

Međutim, moramo kazati da islam u određenim slučajevima dopušta iznošenje tuđih grijeha, zala i nepodopština. Nabrojat ćemo takve situacije:

  1. Svjedočenje: U slučaju kad šerijatski sud od svjedoka traži da posvjedoči o nekom zločinu, svjedok će morati kazati ono što zna o dotičnom grijehu, kako bi sudija mogao donijeti valjanu presudu. U ovom slučaju radi se o društvenom interesu, odnosno zadovoljenju pravde, pa svjedok mora, bez preuveličavanja ili prikrivanja, kazati ono što zna o nečijoj krivici.
  2. Odvraćanje od zla: Znamo da u dužnosti muslimana spada pokušati spriječiti svako nasilje i zlo. Naravno, ta dužnost ima svoje različite nivoe. U slučaju da neko čini zlo koje se može spriječiti jedino iznošenjem istine i sramoćenjem onog ko to čini, onda je potrebno javno iznijeti grijehe dotične osobe, kako ne bi i dalje činila zlo.
  3. Upućivanje i savjetovanje: Ukoliko želimo stupiti s nekim u poslovni odnos, ako  namjeravamo s nekim stupiti u brak, ako znamo da će nam neko biti saputnik na dugom putu, te u brojnim sličnim situacijama, sasvim je prirodno  da nastojimo saznati što više o osobinama, pa i mahanama te osobe. U tom slučaju je onaj kome se obratimo za savjet dužan da nam iskreno i bez pretjerivanja ili prikrivanja kaže istinu o svemu što može biti značajno za nas. Svakako, pri tome mora paziti da nam ne iznosi ono što nas se izravno ne tiče, te da na taj način kod nas ne stvara nepotrebne predrasude o osobi za koju smo ga pitali.
  4. Pritužba: Ukoliko je nekome naneseno zlo i nepravda, pa se on želi sačuvati od toga, onda se ima pravo žaliti na zločinitelja i obznaniti nepravdu koja mu je nanesena.
  5. Nestručnost u poslu: Ako se neko predstavlja mnogo vještijim u poslu kojim se bavi nego što to stvarno jeste, onda je dopušteno argumentovano dokazati da to nije istina, te tako pomoći ljudima da potraže boljeg alima, liječnika, učitelja, majstora ili o čemu se u konkretnom slučaju već radi.
  6. Lažno svjedočenje: Ukoliko neko lažno posvjedoči o nekom slučaju, treba opovrgnuti njegovo svjedočenje ili mišljenje i ukazati na istinu.

 

Izvor: M. Behešti, M. J. Bahonar, A. Golzade, Smjerokazi islama, prijevod: N. Hodžić i M. Kodrić, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2002, str. 139-141.



[1] En-Nur, 19.