U davna vremena u gradu na obali mora živio je jedan lađar. Dakle taj čovjek imao je lađu kojom je prevozio putnike s jedne obale na drugu. Bio je vičan svom poslu i sposoban da u mrkloj noći sigurno preveze ljude preko uzburkanog mora. Prevezao je svojom lađom mnoge ljude, crne i bijele, trgovce i zanatlije, i kako je bio vedar i pošten čovjek, svi su ga voljeli i poštovali.
Jednoga dana na njegovu lađu ukrca se čovjek drugačiji od svih koje je lađar do tada prevezao. Bio je to jedan nizak i debeo čovjek, crvenog lica, s koga se odmah moglo vidjeti da se radi o oholoj i gruboj osobi. Na sebi je imao usku odjeću i držao se tako da je bilo jasno kako želi pokazati da je bolji od drugih ljudi. Pod rukom je nosio nekoliko debelih knjiga i hodao je tako što bi se isprsio i visoko podigao glavu. Izgledalo je kao da očekuje da ga ljudi iz poniznosti ljube u ruku. Ukratko, bio je to jedan ohol i uznosit čovjek. Čim sjede u lađu, obrati se nabusito lađaru: „Znaš li pravila gramatike?“ „Pa, i ne baš“, odgovori lađar, a ovaj na to reče: „Eh, pa ti si dakle proćerdao uzalud pola svog života!“
Lađar se osjećao nelagodno, pa pokunjen sjede u jedan ugao. Ovaj čovjek bio je jezikoslovac, stručnjak za gramatiku, i u svojoj oholosti smatrao je da je njegovo znanje najvažnije na svijetu i da su svi oni koji nisu gramatičari poput njega obične propalice i bezvrijedni ljudi.
Volio je vrijeđati i omalovažavati one koji nisu pročitali mnogo knjiga i izučili visoke škole.
I tako, lađar i jezikoslovac plovili su morem, šuteći i ne gledajući jedan drugoga. Lađar je bio tužan što na lađi ima ovako oholog putnika s kojim ne može razgovarati, a gramatičar je smatrao da je neuki lađar nedostojan sugovornik za njega.
Odjednom, nebo se smrači, poče žestok pljusak i podiže se oluja. More se uzburka i podigoše se golemi valovi koji su opasno ljuljali lađu. Bilo je jasno da će se lađa prevrnuti i da će se lađar i gramatičar uskoro naći u moru.
Lađar se tad obrati gramatičaru: „Znaš li plivati?“ „Ne, o prijatelju, ali nadam se da ćeš mi nekako pomoći!“, drhteći od straha odgovori gramatičar. „Eh, pa ti si onda čitav svoj život proćerdao uzalud!“, reče mu lađar i dodade:
Zalud tvoje znanje, ti oholi stvore,
uskoro će našu lađu da proguta more;
čemu sada nauka iz debelih knjiga,
kako da se spasiš jedina ti briga,
a sve i da si na svijetu čovjek najučeniji,
ružno je da misliš kako od drugih si vrjedniji.
Ako samo malo razmislimo o ovoj priči, shvatit ćemo da nas ona, pored ostalog, uči nečemu veoma važnom – onaj tko se oholi zbog svog znanja, imetka, ljepote ili porijekla uistinu je jadan i prezira dostojan čovjek. Uostalom, onaj tko je istinski učen i mudar nikad se neće oholiti i dobro će znati da su svačiji posao, svačiji zanat i umijeće vrijedni poštovanja. Ono što je važno jeste da čovjek dobro i valjano obavlja posao kojim se bavi i da svoju zaradu stiče na pošten način. A što se čovjek više oholi i više vjeruje kako je bolji od drugih ljudi, on je sve jadniji i smješniji. Trudimo se zato da budemo skromni i pristojni, i molimo dragoga Boga da ne budemo oholi i umišljeni. I zapamtimo – koliko god da znamo i što god da smo naučili, to nije razlog za oholost, jer ono što ne znamo mnogo je veće.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 28-30.