Priča o ljubomornom magarcu
Priča o ljubomornom magarcu

Priča o ljubomornom magarcu

Neki vodonoša imao je magarca kojim se ispomagao u svom poslu. Svakog dana točio je na vrelu u okolini grada vodu i na magarcu je raznosio ljudima od kuće do kuće, zarađujući tako opskrbu za sebe i svoju porodicu.

Magarcu, naravno, nije bilo lahko svaki dan tegliti na svojim leđima velike mješine pune vode. Koliko god da ga je njegov vlasnik volio i pazio, težak rad iscrpljivao je magarca i on je svaki danom bivao sve mršaviji i slabiji. Molio je Boga da mu što prije pošalje smrt, jer brza smrt činila mu se kao jedini spas od tog paćeničkog života.

Jednog dana onog vodonošu posjeti njjegov dobar prijatelj, inače glavni sultanov konjušar, čovjek koji se brinuo o konjima dvorjana i vojske. Obilazeći sa svojim prijateljem vodonošom njegovo skromno imanje, vidje onog jadnog i slabog magarca, pa reče vodonoši: „Znam da ti posredstvom ovog magarca zarađuješ svoj hljeb, ali, vjeruj mi, ovaj tvoj magarac samo što nije krepao. Predlažem ti, zato, da ga daš meni na neko vrijeme, neka boravi u sultanovim štalama, a kada ga uhranim kako treba, opet ga uzmi. Bolje da tvoj posao neko vrijeme trpi, nego da uskoro moraš kupovati novog magarca.“

I tako, sultanov konjušar odvede iscrpljenog magarca u carske štale. Magarcu je ondje bilo dobro kao nikad prije u njegovom životu. Ništa nije radio, hrane je bilo u izobilju, konjušar mu je čak i izranjavana leđa liječio nekom mašću. Međutim, umjesto da bude sretan i uživa, magarac je pronašao razlog da bude nezadovoljan.

Naime, u istoj štali bili su smješteni i ratni konji, veliki i snažni. Magarac je gledao kako ih konjušari njeguju i hrane posebnom zobi, kako ih vojnici obilaze i tetoše, pa pomisli da su ti konji zaista sretna stvorenja. Podiže glavu k nebu i reče: „Bože moj, istina je da sam magarac, ali i ja sam Tvoje stvorenje. Zašto se ja čitav život onako patim, a ovi konji život provode u blagostanju i zadovoljstvu.“

Svako dobro dao si Ti konjima ratnim,

a šta ja sam skrivio da onako patim?!

Domalo, zemlju napadoše dušmani, i sultan, naravno, povede vojsku da brani muslimane, njihovu čast i imetak. Svi konji iz štale odoše sa svojim jahačima u rat, a naš magarac ostade sam, zbunjen i uplašen.

Neprijatelj je uskoro bio pobijeđen i protjeran sa časne muslimanske zemlje, te se sultan s vojskom vrati natrag svom dvoru. Kad konje uvedoše u štalu, magarac shvati da se mnogi nisu vratili, i znao je da su poginuli u borbi. Mnogi su bili teško izranjavani, i magarac je gledao konjušare kako im cijepaju meso i vade vrhove strijela i komade kopalja. Magarac je okretao glavu od muke, jer je bilo grozno gledati tako izranjavane konje.

Tad se naš magarc sjeti kako je bio glup i nezahvalan svojom ljubomorom prema ratnim konjima. Ovaj put podiže glavu k nebu i reče: „Bože milostivi, oprosti mi što Ti se požalih na svoje stanje, i znaj da sam sad sasvim zadovoljan sudbinom koju si mi odredio!“

Kad magarac sve to vidje, on povika; „Bože,

znaj da sada nikad ne bih ja iz ove kože!

Zadovoljan sam životom, poslom, i ne želim ništa bolje,

a ko bi htio da se s konjima mijenja, pa široko mu bojno polje!“

Tako je, eto, magarac shvatio da se žalio na sudbinu zavideći onima čiji je život ustvari mnogo gori nego njemu. Čuvajmo se, zato, da i mi ne budemo od onih koji misle da je Bog bio nepravedan prema nama, jer imajmo uvijek na umu da je On potpuno pravedan i da sve što odredi ima svoj razlog i smisao. To što mi nekad ne možemo dokučiti smisao nečega ne znači da je to nešto besmisleno. Roditelji vam, dok ste još jako mali, recimo, pomno paze da ne progutate nešto što bi vas otrovalo, i slično, i znaju da vi ne shvatate razloge tih zabrana i da ćete ih shvatiti tek kad poodrastete. Slično je i s Božijim odredbama, naredbama, zabranama, stvarima koje nama ljudima ponekad nisu najjasnije. Važno je, međutim, da nam bude jasno, tek toliko, da iza svega toga stoji Božija mudrost i da je sve to samo zbog našeg dobra, jer dobri Bog je uzvišen od toga da bismo Mu mi ili bilo ko od stvorenja mogli koristiti ili učiniti nešto za Njega.

 

 

Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar,  2011., preveo i prilagodio: Muamer Kodrić, str. 156-158.