Ako želimo da iz Farabijevih kazivanja izvlačimo principe, čijih poštivanja bi dovelo do pojave metoda i odgovarajućih odluka koje bi bile pogodne za ostvarivanje ciljeva edukacije i odgoja, možemo ukazati na sljedeće slučajeve:
1. edukacija i odgoj su tu da omoguće blaženstvo svakog pojedinca u društvu;
2. edukacija i odgoj se ne mogu jedno od drugog odvojiti; jer spekulativna I praktična edukacija mogu biti opravdane samo ako su povezane ciljem idealnog grada.
Prema tome, beskorisno je edukacija koja zajedno sa djelom I vjerovanjem ne završava u uvjerenje i pouzdano uvjerenje, tako neki ljudi koji su poput korova (nawābat) koji se pridržavaju samo vanjštine djela ne ispunjavaju uvjete članstva u idealnom gradu.
3. nužno je uvažavanje individualnih razlika kao što su talenti i sklonosti prema određenim znanostima, vještinama i zanatima;
4. opća edukacija; namjera od opće edukacije je sljedeća, s obzirom da svi stanovnici idealnog grada žele jedno te iste blaženstvo – iako glede dostizanja tog blaženstva nisu jednaki – svi trebaju biti podučeni mislima i uvjerenjima koji su nužni uvjeti za dostizanja zbiljskog blaženstva.
Čak i oni koji su zbog bilo kojeg razloga odstupali od uvjerenja koja su zastupljena u idealnom gradu, moraju se uvjeriti pomoću raznih metoda da bi se ponovo vratili ispravnom uvjerenju.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.