Prvi poznati pjesnik sevdalinke

Autor: Munib Maglajlić

---

Potresna priča iz dalekog XVI stoljeća o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila i Splićanke Marije (Mare) iz porodice Vornić spašena je od zaborava zahvaljujući zapisu savremenika zbivanja, ondašnjeg splitskog kneza, koji je ovu zgodu opisao u okviru redovitih izvještaja koje je slao mletačkom senatu u Veneciji.[1] Međutim, izvještavajući mletačke vlasti o zbivanjima u Splitu i okolici u proljeće 1574. godine, splitski knez sačuvao je sjećanje ne samo na jednu čudesnu i tragičnu ljubav, nego također i na splitskog pjesnika Franju Boktuliju, koji je spjevao epitaf o sudbini nesretne djevojke, „bidne Mare“, te satirično-alegoričnu pjesmu o položaju Mletačke republike u odnosu na Osmansku carevinu i u ovom je svjedočenju sačuvan do sada jedini trag o postojanju ovog neobičnog pjesnika. Ali ovaj izvještaj splitskog kneza – a to je izmaklo pažnji dosadašnjih proučavalaca usmene književnosti – sadrži također i najraniju vijest o pjevanju sevdalinke ili preciznije: svjedoči o jednom davnašnjem pjesničkom okušavanju u duhu pjesme koja je u srazmjerno novije doba označena terminom sevdalinka.

Zapravo, ovaj višestruko značajni izvještaj splitskog kneza široj književnoj i kulturnoj javnosti otkrio je, sredinom proteklog stoljeća, splitski pjesnik Luka Botić spjevom Bijedna Mara, u kojem je tema zabranjene ljubavi između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke uobličena u šest deseteračkih pjevanja. Naime, u želji da čitaocu svoje „historičke pripovijesti iz narodnog života…“ približi vrijeme u kojem se odvija ljubvni roman između Adila i Mare, Botić je preveo sa talijanskog nadahnuti zapis splitskog kneza i donio ga u dodatku Bijedne Mare.[2]

Obavještavajući redovito venecijanske vlasti o zbivanjima u tadašnjoj mletačkoj provinciji, splitski knez je opisao ljubavnu zgodu između Adila i Mare ustvari sa izvjesnim zakašnjenjem, ukazujući prethodno na jedan mlađi slučaj zabranjene veze između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke na mletačko-turskoj granici.  Naime, neku djevojku – koja se iz Vranjice zaputila u Split da proda vunu – presretne i povede sa sobom izvjesni Bošnjak, ali ga zaustave otac i brat djevojkin koji su ih susreli jer su i oni išli na splitski pazar. Mladić se pravdao da je djevojka sasvim nalik na neku curu iz Klisa koja je navodno sa zaručnikom pobjegla u nepoznatom pravcu te da je mislio da je to ona i zato ju je poveo. Oštro mu priprijetivši, otac i brat djevojkin puste ga na miru, a ona nakon njegova odlaska izjavi da ga je i ranije viđala, da joj je koješta govorio te da ju je pozivao da dođe k njemu. Međutim, onima koji su ispitivali ovaj slučaj – a među njima se nalazio i splitski knez – djevojka je iznijela i nove pojedinosti iz kojih se razabire da su se stvari bitno drugačije odvijale nego što je to djevojka prikazala pred svojima, što se jasno može zaključiti iz onog dijela kneževa izvještaja u kojem je opisan susret muslimanskog mladića iz Klisa i kršćanske djevojke iz Vranjice, na temelju njene vlastite izjave: „…I da je jedamput došao k njihovoj kući u Vranjicu, da se tužio da je žedan i molio da mu zagrabi vode; ona mu pako donese vina. To smo čuli iz njenijeh usta; i kad je govorila, bila je crvena i zaplitala se. Mi smo se činili da ne vidimo i da se opažemo ništa, no smo bili zadovoljni što se nije ta neprilika dogodila kao obično, na silu, no na drugi način, što će oštroumlje i iskustvo vašijeh gospodstava lasno pogoditi…“[3]

Ispitivači, međutim, ni ocu ni bratu djevojkinom nisu kazali ono što su sa strane vidjeli – „jer ne bi bome trpili da im se tko iz kuće zagleda u jednog mladog Turčina, no bi je prije smakli ili natjerali da ide u koludrice“ – i ova se ljubavna zgoda rasplela bez tragičnog ishoda zahvaljujući razboritosti i pronicljivosti onih koji su djevojku ispitivali. Ali takvom tragičnom ishodu nije izmakla Marija Vornićeva, i splitski knez se vraća opisu njena slučaja s motivacijom: prvo, da je događaj „prekrasan i zanimiv“ i drugo, da svojim pretpostavljenim nije o njemu ništa spomenuo. Najzad, evo kako je taj dio izvještaja visokog mletačkog činovnika – za potrebe čitalaca njegove „historičke pripovijesti iz narodnog života u Dalmaciji u drugoj polovici šesnaestog vijeka“ – preveo Luka Botić (valja imati u vidu da su terminima Turčin i Turci, koji se javljaju u Botićevu prevodu i pjesmi, u osmanskom razdoblju uobičajeno označavani pripadnici islamske, „turske“ vjeroispovijesti u Bosni i u ovom se slučaju, dakako, ne radi o etničkoj pripadnosti turskom narodu):

Moram dakle vašijem preuzvišenostima kazati, da lane početkom ožujka, kad je s proljeća izgledalo, kano da se sav svijet veseli i ljubi, jedan mlad lijep Turčin, jedva od 18 godina, krasno i bogato obučen na njihov način, pošteno imućan, dolazio je na pazar. Jedamput dođe i donese voska i voda mirsavijeh i meda i dobra žerava bez biljega. Obično je sam dolazio i nije imao no dvije sluge. Turci su ga Adelom zvali, a naši lijepim Adelićem. Naše su žene rađe u njega kupovale; a on se uvijek pošteno i umjereno vladao. Njegovi su mu zavidjeli, a naši su ga jako obljubili. Kad jedan dan neima Adelića,Turci su se zaklinjali, da je išao s njima, pače da ih je i pretekao, a to se opazi više dana, i Turci rekoše: „Ašik je“, da je, naime, zaljubljen.

Sada vam moram kazati, preuzvišena gospodo, da jedamput, kad je došao Adelić dođu i Vornićevi na pazar, i s njima dvije prelijepe i prekrasne sestre Ivanica i Marija; obadvije jako dobro i ukusno obučene, zlatom i nakitima, jer je Vornićeva kuća dobro bogata. Braća Vornići pokazali su se nedavno kako valja, kao što znam, da je vašijem preuzvišenostima poznato iz drugijeh mojijeh pisama. Tu se Adelić i Marija, koja je mlađa, i malo joj više od 14 godina bilo, spaze i od onda poginu jedno za drugim. Ali je djevojčica imala i svoje i sestru, i bojala se Boga i Djevice, što je Adelić bio Turčin.

Plakala je a nije ništa govorila, no se prilijepila uz sestru. Momče je obilazilo  njihovu kuću; ali  nije nikada govorilo. I to je bilo,  s česa je on smetnuo iz pameti Pazar. No kad se opet jednoč ukažu Vornićevi na pazaru, eto ti i njega. Kad mu se sestre dese na blizu zapjeva slavjanski staru jednu slavjansku pjesmu, koja je ovo zančila: „Zagleda se Turčin u našu golubicu. Ja sam Turčin. Ja sam čuo gdje govori; usta su joj slađa no moj med. Vaša je golubica ljepšeg stasa i uzrasta no moj konj.“

Kad je pjevao, rekoše Turci smiješeći se: „Ašik je.“ On to čuje i ode. A Marija je plakala, te je otac i braća upitaju, što joj je? Ona nije mogla da kaže od plača i jodanja. Stoga druga sestra okupi moliti oca i braću, da se vrate kući,da ne prave čudo i da ne dižu viku, da će ona i Marija sve ispripovijedati. Odmah odoše; a kada začuju šta je, silom na djevojku navale, da ide u manastir, i da se ne uzda, da će više ikada izaći – da im je okaljala kuću, koja je uvijek bila dična i poštena; da je to šta nečuvena i da se sakriti mora uklonivši se iz svijeta, tko je tomu povoda dao. Mnogo štovani svećenik i propovijedalac gospodin Damjan Tupić, kućni pop, pregovarao je i savjetovao ocu i braći toliko, da su naposljetku odlučili, da djevojka ide u manastir i da tamo bude dvije godine, dok se ta sramota ne zaboravi. I ona ode, a i sestra s njome, jer ne mogu njih dvije da se rastanu. U tome se Marija razbolje; a kad to sazna Adelić, jedno veče baci strijelom pismo kroz šipke, gdje je govorio: „Ako ozdraviš i tvoji me budu htjeli meni dopustiti, hoću da se pokrstim i tvojega zakona da bude.“ To pismo, ne zna se, tko, odmah uze i preda Vornićima. A oni od jada i uvrede da pobjesne i zahtijevaše, da se Adel više ne pusti u grad. Međutijem je djevojčica venula i umre. Sahrane ju u manastiru, a književnik i filosof Boktulija spjeva joj slavjanski:

„Razbolje se naša grlica, u koje je bilo prekrasno perje, od ljute rane; dođe lovac iz daleke zemlje i rani je: bijedna Mara!

Otac i mati ne htjedoše je primiti i ne prigliše je, niti su rane olizali, i grlica umre: bijedna Mara!“

Te su joj stihove izrezali na grobnici i dan danas ih svatko pjeva, da je žalost slušati. Ivanica nije izišla napolje, no je i dan danas u manastiru,i kaže se, da hoće da bude koludrica, dok je živa.[4]

Razrađujući u spjevu Bijedna Mara temu zabranjene ljubavi između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke, Botić je – u opisu susreta nesretnih zaljubljenika, tj. trenutka kada mladić izvija pjesmu upućenu voljenoj – pristupio prepjevavanju Adilove „slavjanske pjesme“ u stih narodne pjesme na temelju opisa ovog susreta u izvještaju splitskog kneza i njegova bilježenja pjesme zaljubljenog momčeta. U ovom prepjevavanju – koje se može označiti kao vrlo uspjelo – Botić je kombinirao dva oblika stiha naše usmene lirike: trinaesterac i epski deseterac. Ova izmjena metra vrlo je funkcionalna jer se njome ostvaruje utisak poletnog ritma, koji  pristaje uz ovu ljubavnu pjesmu. Zapravo se u neku ruku radi o trostrukoj izmjeni metra jer se trinaesterac – stalnom granicom među akcenatskim cjelinama iza osmog sloga – doimlje kao smjena osmerca i peterca. Ako se usporede motivi i njihov redoslijed u pjesmi kako ju bilježi splitski knez sa Botićevim prepjevom tih stihova u ritmički organiziranu cjelinu, uočava se da su u prepjevu sadržani svi motivi koji se nalaze i u kneževom zapisu, ali je došlo do neznatne promjene u redoslijedu: prepjev započinje poredbom dragine ljepote sa đulvodicom, mirisnom vodom razblaženog ružina ekstrakta, dok pjesma u zapisu splitskog kneza započinje motivom zaljubljenog „Turčina“, što će se opet u prepjevu javiti kao dvostihovni deseterački refren, koji će se četiri puta ponoviti, djelotvorno poentirajući pjesmu. Ako se konačno kao cjelina usporedi Botićev prepjev sa pjesničkim zapisom u  kneževom izvještaju, može se ustanoviti da je u primjeru prepjeva pred nama pjesničko uobličenje koje nas nedvojbeno približava zauvijek izgubljenoj pjesmi nesretno zaljubljenog mladića iz druge polovice XVI stoljeća:

U Turčina đulvodica

Slatko miriše;

Al’ je ljepša djevojčica,

Ljepša od ruže;

A ja Turčin ginem za djevojkom,

Za djevojkom, krotkom golubicom!

U Turčina bio vosak

Bio izbiran;

Al’ djevojka još bjelija

No je vosak sam;

A ja Turčin ginem za djevojkom,

Za djevojkom, krotkom golubicom!

U Turčina med je sladak,

Sladak presladak;

Al’ riječi djevojčice

Slađe od meda;

A ja Turčin ginem za djevojkom,

Za djevojkom, krotkom golubicom!

U Turčina žerav konjic

Kao pelivan;

Al’ ni  konjic  nije stasan

Kao djevojka;

A ja Turčin ginem za djevojkom,

Za djevojkom, krotkom  golubicom![5]

Prepjevavajući zapis ljubavne pjesme Bošnjaka Adila, kako je bilježi splitski knez, Botić se, dakle, poslužio stihom trinaestercem naše usmene lirike sa kojim se prepliće dvostihovni deseterački poentiraući pripjev. Ovaj stih se od tzv. poljskog trinaesterca naše pisane književnosti razlikuje stalnom granicom među akcenatskim cjelinama između osmog i devetog, a ne sedmog i osmog sloga, a u sevdalinci se susreće od Erlangenskog rukopisa do najnovijih zapisa. Botić se sa ovim stihom mogao susresti u hrvatskoj usmenoj lirici njegova doba, ali ga je mogao upoznati i slušajući sevdalinke prilikom boravka u Bosni sredinom proteklog stoljeća. Botić je, držeći se kneževa bilježenja, ljubavnu pjesmu Bošnjaka Adila s pravom komponirao u strofe, što također nije strano sevdalinci ni u novijim zapisima, gdje se može naći  ne samo isti oblik strofično organiziranog stiha nego također i varirajući pripjev:

Dođi, dragi dođ’ doveče,

sama sam

Ja ću biti u đul-bašči,

ružice ću brat’,

ružice će mirisati,

po mirisu mi dođi!

Il ću biti u hajatu,

dukate nizat’

dukati će zveketati,

po zveketu mi dođi!

Il’ ću biti u mutvaku,

baklavu kuhat’,

oklagijom klepetati,

po klepetu mi dođi![6]

Opisujući situaciju u kojoj se zaljubljeni pjesmom javio dragoj na splitskom pazaru, splitanski knez je primjetio da je mladić zapjevao „slavjanski staru jednu slavjansku pjesmu“, što bi se moglo protumačiti kao da se on u ovom neobičnom saobraćanju sa voljenom – od koje ga je dijelio nepromostiv jaz, vjerski i civilizacijski – poslužio gotovom pjesmom. Oznaka stara uz „slavjansku pjesmu“, kojom se mladi Bošnjak javio dragoj, kobno je potresavši time – upućivao bi na takav zaklučak. Malo je, međutim, vjerovatno da je zaljubljeni osamnaestogodišnjak, u fondu pjesama koje je poznavao, mogao imati na raspolaganju takvu koja bi odgovarala situaciji u kojoj se on – te davne 1574. godine – našao pred djevojčetom čudesne ljepote od kojeg ga je djelilo sve – osim strasno uzvraćene naklonosti. On se vjerovatno poslužio gotovim predloškom, primjenjujući kompozicioni model poznate mu pjesme, koji je mogao podrazumijevati oblike stiha i poentirajući pripjev; mogao se djelomično koristiti sličnim poredbama ili analogijom doći do poredbi, kako bi opisao ljepotu svoje drage. On je sigurno posegnuo za starim, baštinjenim  napjevom, što je svjedoka ovog zbivanja moglo navesti da pjesmu označi starom i slavjanskom. Ovaj se proces rađanja pjesme mogao odvijati u rasponu od prvih zaljubljeničkih pogleda do obraćanja dragoj pjesmom u vidu alegorije i sve okolnosti navode na zaključak da se ovdje radi o jednom davnašnjem pjesničkom okušavanju, o čemu nadahnuto svjedoče najprije splitski knez, a zatim, na posredan način, i dobrohotni splitski pjesnik Luka Botić. Po svemu sudeći, nesretno zaljubljeni Bošnjak Adil prvi je poznati pjevač, a s obzirom na sve okolnosti – on je vjerovatno i prvi poznati pjesnik sevdalinke i bošnjačke usmene književnosti općenito.

 

Izvor: Đenana Buturović i Munib Maglajlić, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga II, IK Alef, Sarajevo, 1998, str. 503-508.