Autor: Aida Jašarević – Ćelović
Ratno doba. Dvoje mladih ljudi započeli su novi život. Uplovili u bračne vode i sa svoje dvije djevojčice ugnijezdili se u odaje ljubavi i sreće. Taman se udomili, kad zapuca sa svih strana i ovaj mladi bračni par sa svojom dječicom i prijateljima iz komšiluka uputi se putem sudbine, koja ih odvede u jedno naselje u kojem ne bi žive duše. Kuće kao da su čekale na njih. Potpuno prazne, napuštene, ali spremne za početak novog života i na usluzi svojim novim stanovnicima. Ova plemenita žena ostajala bi u kući sa svoje dvije male princeze i svakim danom bi pomšljala da se njen suprug neće vratiti i da će ove tri prve godine braka s njim, biti ujedno i posljednje. Malim djevojčicama je nedostajala pažnja i očev dodir, ali mama se trudila da im to nadomjesti. Znale su šta se dešava i bilo im je savršeno jasno da je rat, jer se umjesto igračaka, igraju se maminim posuđem, a umjesto slatkiša, jedu pite od zobi i riže, dok su druga djeca izbjegla sa svojim roditeljima u inostranstvo i jedu najukusnije čokolade. Znale su da je njihov otac ratnik, koji niti dane niti noći nije provodio čitajući priče svojim djevojčicama, nego se borio protiv neprijatelja za državu svoje djece. I one su bile ponosne na svog stamenitog ratnika, na njihovog heroja iz nepročitanih priča, na ratnika koji se borio za državu koja uopće nije bila njegova država. Ali iz razloga što je domovina njegovih princeza, išao je u nove pobjede.
Bio je jak poput stjene, a imao je srce ispunjeno milošću i uvijek je bio spreman pomoći drugima. Spavao je u rovovima i previjao je rane svojim prijateljima. Čak je bilo dana da spava na bijelom snijegu zamišljajući da je na krevetu u toploj kući pored kamina i sa svojih malih princeza. Jednog dana su se usnule djevojčice probudiše iz dubokog sna koji postade java. Vidješe mamicu nasmijanu i sretnu kakva nije danima bila. Djevojčice se začudiše i otvoriše ormar da uzmu odjeću, a da ostave pidžame. Kad gle čuda! Njihov ratnik viri iz ormara i oči mu zablistaše od sreće što je ugledao svoje uspavane ljepotice. Ove malene ptičice počeše cvrkutati i svojim cvrkutom dadoše ratniku snagu da se nastavi boriti dostojanstveno i smjelo za domovinu svojih malenih kćerkica i svoje voljene žene. Dok je ratnik bio na odmoru učio je svoje male djevojčice potezima karatea, tako što bi male nogice svoje kćerkice stavio na ratničke noge koje su milje i milje prešle dugog životnog puta, a male nježne rukice bi stavio u svoje snažne ruke koje bi na ratnom polju držale pušku i pucale iz nje. Kakav je to bio divan prizor. Učio je svoje djevojčice da se trebaju boriti i rukama i nogama za ono što im pripada, ali pravedno. Sa novim potezima karatea prevrnuli bi poneki suvenir s komode ili pak lupili rukicama u ormar ili u zid i osjetile bi slatku bol i onda bi svi zajedno prahnuli u smjeh i zaboravili bi na tren šta se napolju zbiva.
Znate šta se dalje zbilo? Ratnik je sa svojim malim curicama očekivao i trećeg člana koji će još više utopliti njihov dom i obasjati ga posebnom svjetlošću. Ratnik je razmišljao kako sada da stigne do prve bolnice jer je ratno doba, a Sarajevo okupirano i nemoguće je bilo doći do najbliža bolnice. Zamolio je jednog prijatelja da ih vozi u smjeru Konjica jer tamo ima bolnica u kojoj se njegova supruga može poroditi. I tako se zaputiše novim stazama sudbine. Male djevojčice ostadoše u kući s nadom u Svevišnjeg Gospodara. Jedva su čekale da im dođe mala bebica koja će ih ponekad čupati za duge kikice.
Njihova mamica je imala bolove i taman da stignu u bolnicu ona se poče porađati ispred kapije bolnice. Ratnik dobi novi zadatak, a to da spasi živote svoje supruge i male bebe. Do sada je spašavao živote prijateljima, ali sada je riječ o nečemu još važnijem i vrijednijem. Riječ je o mami malih princeza i novorđenčetu. Ratnik je bodrio svoju suprugu da izdrži i da diše pravilno dok je mala beba dolazila na svijet. Začu se plač. Došao je novi ratnik na svijet, ali kada ga je otac pogleda, pomislio je da s bebom nešto nije uredu jer je imala vrpcu oko vrata, i zamoli Boga iskreno, da mu pomogne. Ratnik shvati da mora odsjeći vrpcu pupka i zavezati je, jer je sada i babica i otac. Pogleda oko sebe i uplaši se jer ne nađe nož niti makaze. Ugleda jednog vojnika koji je imao sablju toliku da se vukla po zemlji. Bila je veća od majušne bebe, ali ratnika to nije obeshrabilo. Vojnik mu dade sablju i on zamahnu i odsječe vrpcu pupka i zaveza pupčić bebe, kad gle čuda, i ona vrpca spade s bebinog vrata, a mali ratnik još glasnije zaplaka. I dade znak ocu da je živ i zdrav.
Mama malog ratnika poče da gubi svjest i veliki ratnik poče da joj govori da ga ne ostavlja jer su toliki put zajedno prešli i sada mora biti hrabra i misliti na svoju malu četu. I tako su prolazili dani…Otac bi dolazio kući i odlazio u rat, a male djevojčice bi rasle sa svojim malim ratnikom koji ih je štitio dok je veliki ratnik branio cijelu državu. Jednog jutra vrijedna mamica spremi pitu koju su jako voljeli. Taman da uzmu zalogaj začuše glasove koji su dolazili s polja. Pogledaše kroz prozor i vidješe veliku četu vojnika. Tada veliki ratnik izda naređenje svojoj maloj četi da ponesu ovu slasnu pitu vojnicima. Mala četa sva sretna posluša naređenje svog komandanta i odnese tepsiju pite. Mali ratnik ih je lagano pratio jer je tek počeo hodati, pa da nije mogao ići tako brzo kao njegove seke. S flašicom u ustima polahko se teturao niz put. Tad ugleda kamion i uplaši se pa mu ispade mu najdraže oružije, njegova flašica i odkotrlja se pravo pod kamion. Uplakan se vrati kući i mumljajući, nešto ispriča roditeljima. Mama mu reče: – Pa dobro mali ratniče mi ostadosmo bez ručka, ali i ti također. I svi se slatko nasmijaše, a mali ratnik za koji dan dobi novu flašicu tako da za čas zaboravio šta se zbilo.
Ljudi!!! Svaki trenutak trebate sebi uljepšavati i pored svih obaveza boriti se za svoju djecu, ali ne samo za novac, koji je neophodan. Djeci je potrebna vaša podrška, razgovor, vaš osmjeh, zajednički ručak ili pak piknik. Sakrijte u ormar svu tugu, umor, nezadovoljstvo i posao, i bar jedan dan se posvetite svojoj djeci.
Ratnik se borio za državu koja nije bila njegova i gledao je beživotna tijela svojih prijatelja kojim je smrt pokosila živote i učinila ih šehidima. Danima ne bi jeo, razmišljao je kako prehraniti porodicu koja je godinu za godinom bivala veća, ali kada je bio u blizini svoje male hrabre čete vojnika uvijek je bio nasmijan, razdragan i zaboravljao je na sve brige.. Uljepšao im taj dan koji bi provodio s njima na najbolji mogući način, tako da se narednih četrnaest dana mala vojska nije osjećala zapostavljeno, jer je ratnik u petnaestodnevno dolazio kući.
Izađite iz ormara sa ljepotom i milošću, pročišćeni od svih nelagodnosti na poslu, od svih financijskih briga i živite jedan dan za osmjeh, ali da vidite zaista pravi osmjeh na licu vašeg djeteta. Postanite i vi RATNIK…Vrijeme je!!!