Autor: hfz. Mahmud Traljić
U prvoj polovini XX stoljeća među muslimanima Bosne i Hercegovine vidno mjesto zauzimao je dr. Šakir-ef. Sikirić, profesor, pedagog i pisac. Njegovom smrću nastala je osjetna praznina.
Potječe iz intelektualne i derviške porodice Sikirića iz Oglavka kod Fojnice. Tu se i rodio 1893. godine. Otac mu je Muhamed-ef., djed Šakir-ef., a pradjed čuveni i u svoj Bosni i Hercegovini poštovani Abdurrahman Sirr, osnivač i prvi šejh nakšibendijske tekije na Oglavku. Šakir je kao dijete došao u Sarajevo, gdje mu je otac bio muallim. Tu je pohađao mekteb, ruždijju i Gazi Husrev-begovu hanikah medresu. Poslije se upisao u Šerijatsku sudačku školu, koju je 1915. godine i završio. Po preporuci h. M. Dž. Čauševića, tadašnjeg reisu-l-uleme i bivšeg profesora Šakirova i M. E. Dizdara, upravitelja Šerijatske sudačke škole, Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu dala je stipendiju Sikiriću i on se upisao na orijentalistiku Univerziteta u Budimpešti. Diplomirao je 1919. godine. Na istom univerzitetu je i doktorirao na osnovu teze o derviškim redovima u Bosni i Hercegovini (Derviskolastorok es szent sirok Bosznaiaban).
Po završetku studija i povratku u domovinu mladi orijentalist Š. Sikirić je odmah postavljen za profesora arapskog jezika na novoosnovanoj Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu. Do nekoliko godina počeo je honorarno predavati i na Šerijatskoj sudačkoj školi, na koju je kasnije premješten za stalnog profesora. Na prijedlog reisu-l-uleme Čauševića Sikiriću je 1929. god. povjerena i uprava nad ovom školom. Na tom položaju ostao je do 1937. godine, kada je Šerijatska sudačka škola nakon pedeset godina rada prestala, a mjesto nje osnovana Viša islamska šerijatsko-teološka škola u rangu fakulteta. Tada su Sikirić, Salih Safvet-ef. Bašić i Muhamed Emin-ef. Dizdar imenovani redovnim profesorima te naše visoke škole. Poslije smrti prvog rektora ove škole M. E. Dizdara u decembru 1939. godine, Šakir-ef. je imenovan za rektora. Na tom položaju ostao je do prestanka rada ovog našeg najvišeg naukovnog zavoda 1945. godine, kada je umirovljen.
Kada je 1950. godine osnovan u Sarajevu Filozofski fakultet i ustanovljena Katedra za orijentalne jezike, prof. Sikirić je reaktiviran i izabran na toj katedri prvo za vandrednog, a kasnije redovnog profesora arapskog i perzijskog jezika. Predajući ova dva jezika i njihove književnosti, Sikirić je ostao na fakultetu sve do iznenadne smrti 22. septembra 1966. godine. Uz ovaj svoj redovni nastavnički posao, on je od školske 1925-26. godine honorarno predavao u Gazi Husrev-begovoj medresi nekoliko predmeta: arapski, turski i bosanski jezik, zatim historiju arapske književnosti i nacionalnu historiju. Tu je ostao do polovine 1949. godine kada je na ovoj školi definitivno prestao predavati. U Šerijatskoj sudačkoj školi predavao je pored arapskog jezika, jedno vrijeme i logiku (mantik).
U sve predmete koje je predavao, prof. Sikirić unosio je žar i toplinu pedagoga i profesora, koji želi svoj predmet učiniti bližim i zanimljivim. A predavao je na jednostavan i lahak način. Nije žalio i po nekoliko puta protumačiti i ponoviti određeno pitanje samo da bi učenici, odnosno studenti, nešto pravilno shvatili i naučili. Veselio se, ako su učenici postavljali pitanja i tražili objašnjenja. Često je znao reći da je bolje i stotinu puta upitati, nego jednom ne znati. Rahmetli Sikirić se, međutim, nije ograničavao samo na predmete i materiju, koje je predavao. Usput je govorio i o drugim pitanjima, koja nisu bila izravno vezana za predmete, koje je tumačio. Naročito se često zadržavao na pitanjima i problemima vezanim za svakidašnji život muslimana Bosne i Hercegovine. O svim tim pitanjima govorio je otvoreno i neposredno, ističući ono pozitivno i osuđujući negativno. Rado je govorio o narodnim običajima i narodnoj frazeologiji, preporučujući da se i jedno i drugo čuva i proučava, a ne da se zanemaruje i zaboravlja.
Pored nastavničkog rada dr. Sikirić se istakao i kao znanstveni i kulturni radnik. Kao dobar lingvist, ostavio je iza sebe radova iz područja arapskog i perzijskog jezika. U zajednici s Muhamed-ef. Pašićem i h. Mehmed-ef. Handžićem izradio je Gramatiku i sintaksu arapskog jezika u dva dijela, koje je Vakufska direkcija u Sarajevu štampala u svojoj nakladi. Prvi svezak obrađuje gramatiku (s potrebnim vježbama i rječnikom), a drugi sintaksu arapskog jezika (s čitankom i rječnikom). Iz tog područja je i Sikirićev rad „Sintaktičke funkcije arapskih prijedloga“ (Prilozi za orijentalnu filologiju, III-IV, 1952-53). Godine 1951. izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“ štampao je Sikirićevu Gramatiku perzijskog jezika, a četiri godine kasnije Perzijsku hrestomatiju, koja sadrži „Odabrana štiva“, „Osnove perzijske metrike“, „Glosar“, „Štamparske greške“ kao i dodatak o štampanim pogreškama u Gramatici perzijskog jezika. U prvom svesku Priloga za orijentalnu filologiju (Sarajevo, 1950) Sikirić je štampao zapažen rad „Sudi kao komentator Sadijina Đulistana“. U ovu grupu bi spadali i prikazi sljedećih radova: „Turcizmi u narodnom govoru i narodnoj književnosti Bosne i Hercegovine od Abdulaha Škaljića“ (Prilozi za orijentalnu filologiju, VII-IX; 1958-59), „Kanuni i kanuname“, serija I, sv. I (na istom mjestu), „Dva prijevoda arapskih dokumenata Dubrovačkog arhiva“ (Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, I/1963) i „Gramtika turskog jezika od Hazima Šabanovića“ (El-Hidaje, VIII – 1944-45).
Kako je potjecao iz derviške porodice i kako se stalno nalazio u tekiji na Oglavku, napisao je nekoliko radova o tekijama i istaknutim šejhovima. U Kalendaru Gajreta za 1941. godinu štampan je rad „Tekija na Oglavku“, a u Narodnoj starini, br. 14 (Zagreb, 1927.) izašao mu je članak „Sarajevske tekije“, u kome je obradio glavne tekije Sarajeva s kratkim osvrtom na tesawwuf (misticizam) i glavne derviške redove. U zajednici s dr. Augustinom Čičićem objavio je rad „Kroz tekije i samostane“ ( Narodno jedinstvo, III/1920, u više nastavaka), dok mu je sama doktorska disertacija, kako je već rečeno, bila Derviški redovi i tekije u Bosni i Hercegovini (na mađarskom jeziku). Sabrao je i izdao pjesme na turskom i bosanskom jeziku svoga pradjeda šejh Abdurrahmana Sirrije („Pobožne pjesme – ilahije šejh Abdurrahmana Sirrije“, Glasnik Islamske vjerske zajednice, IX, 1941). Pjesme na turskom jeziku je donio u originalu i prijevodu na bosanskom jeziku. U istu kategoriju ide i kraći rad „Jedna pobožna pjesma šejh-Šakira, sina šejh Abdurrahmana Sirrije“ (Glasnik IVZ, IX, 1943).
Postoji još čitav niz radova rahmetli Š. Sikirića kojim nam se predstavio kao dobar poznavalac kulturne historije naše i muslimana uopće, kao i čovjek koji je budno pratio pojave i događaje u nas i oko nas. Navodimo samo neke od tih radova: „Ismailijje u Ugarskoj“ (kalendar Pravda za 1923.), „Elgazzali“ (kalendar Pravda za 1925.) „Naši šerijatski sudobi“ (Spomenica Šerijatske sudačke škole u Sarajevu, 1937.), „Fragmenti iz uspomena na rahmetli Čauševića“ (Novi behar, IX, 1937-38), „Jedan rukopis Džamina Rašida“ (isto, VI-VII, 1956-57) i dr.
Još kao student držao je predavanja za učenike Šerijatske sudačke škole. I kasnije se isticao kao odličan predavač. Predavao je u raznim prilikama. Njegova predavanja „Tolerancija islama“, koje je održao na svečanoj akademiji povodom proslave 400-godišnjice Gazi Husrev-begove džamije 1932., i „Kulturna orijentacija naših pređa“, održanog povodom dana vakifa godine 1937., bila su veoma zapažena i dugo prepričavana. Oba su održana u Narodnom pozorištu u Sarajevu i oba štampana u Glasniku IVZ, prvo 1933., a drugo 1937. godine. U Begovoj džamiji u Sarajevu održao je povodom godišnje skupštine ilmijjanskog udruženja El-Hidaje 1937. predavanje „O važnosti institucije šerijatskih sudova kod nas“. U istoj džamiji je tokom mjeseca ramazana 1945. godine održao nekoliko vazova. (Usput napominjemo da su tog ramazana u Begovoj džamiji naizmjence vazili Šakir-ef. Mesihović, Kasim-ef. Dobrača, hfz. Ibrahim-ef. Riđanović, Hamid-ef. Hadžibegić, dr. Šakir-ef. Sikirić i h. Mehmed-ef. Potogija). U Nakšibendijskog tekiji na Mlinima u Sarajevu u zimskim mjesecima 1945. i 1946. godine, uoči petka, a poslije redovnog zikra, prevodio je odabrana poglavlja iz Gazalijina djela Ihjau ulumi-d-din. Tokom 1946. i 1947. godine držao je užem krugu svojih prijatelja i bivših učenika predavanja iz osnova perzijskog jezika, prevodeći poznato moralno-didaktičko djelo Pendi-Attar. Tu je zapravo bio začetak ponovnog oživljavanja učenja perzijskog jezika u Sarajevu.
I kao prevodilac s orijentalnih jezika rahmetli Sikirić je mnogo učinio. Raspravu istaknutog publiciste, pjesnika i borca za prava i slobodu arapskog življa u Siriji i Palestini Emira Šekiba Arslana Zašto su muslimani zaostali a drugi napredovali preveo je u zajednici s Muhamed-ef. Pašićem i objavio u Glasniku IVZ, god. II/1934. Za bivši Centralni higijenski zavod Bosne i Hercegovine u Sarajevu preveo je nekoliko medicinskih orijentalnih djela od kojih je samo jedno štampano Mudžez al Kanun od arapskog medicinskog pisca Ibnu-n-Nefisa. Ovo je djelo preveo u zajednici s dr. Hamdijom Karamehmedovićem, a izdao ga je Centralni higijenski zavod 1961. godine. Preveo je 66 kraćih i dužih priča s perzijskog jezika, uglavnom od perzijskih klasika, za zbirku Priče Orijenta (Zagreb, 1962). Za istu zbirku napisao je kratki pregled perzijske književnosti pod naslovom Perzijska književnost. Spomenuto je već da je preveo sa turskog jezika pjesme šejha Abdurrahmana Sirrije (21 pjesma). Također je preveo „Miradžijju“ i još nekoliko pjesama iz Divana Mehmeda Rašida Sarajlije. I ove pjesme prevedene su s turskog jezika.
Pored svega navedenog, prof. Sikirić bio je aktivan i kao društveni radnik. Niz godina radio je u Muslimanskom potpornom društvu Merhamet u Sarajevu. Jedno vrijeme bio je i predsjednik Upravnog odbora ovoga društva. Skoro za sve vrijeme postojanja ilmijjanskog društva El-Hidaje (1936-1945) bivao je biran u razne forume ove organizacije. Između ostalog biran je u Redakcioni odbor lista El-Hidaje, organa istoimene organizacije. Bio je nekoliko godina član i Redakcionog odbora Priloga za orijentalnu filologiju, što ih izdaje Orijentalni institut u Sarajevu. Kao istaknuti profesor – pedagog i javni radnik biran je u razne komisije. Bio je član komisije za polaganje državnih ispita za vjeroučitelje islamske vjere u srednjim školama, kao što je bio u više navrata član raznih komisija, kad je bila u pitanju organizacija Islamske vjerske zajednice, donošenje propisa u ustrojstvu i organizaciji vjerskih muslimanskih zavoda, ocjene udžbenika i sl. I svugdje je dr. Sikirić pridonio svoj obol, koji je bio i koristan i vrijedan.
Najveća zasluga rahmetli prof. dr. Sikirića je svakako njegov rad u svojstvu odgojatelja brojnih generacija, koje su učile i završile naše vjerske naukovne zavode, Šerijatsku sudačku školu, Gazi Husrev-begovu medresu, Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. U historiju ovih naših škola ime prof. Sikirića bit će zapisano među onim, koji su itekako pridonijeli napretku njihovu i glasu, koje su one imale i uživale među muslimanima Bosne i Hercegovine, pa i šire. Neprocjenjiva je šteta da Sikirić nije završio svoje memoare, koje je bio počeo pisati, s obzirom da je više od 40 godina bio u žiži svih zbivanja, vezanih za prosvjetni, kulturni, pa i društveni život muslimana Bosne i Hercegovine.
(Prvi put objavljeno u: Takvim, 1977., str. 222-227.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Rijaset IZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1998., str. 301-308.