Bio neki čovjek, pa im’o nekoliko sinova, koji su ga dobro slušali, osim jednog, koj’ nije volio raditi, a volio je mnogo trošiti. Govorili su mu da to ne valja, al’ on nikako da se uhaviza. Tako, jedne prilike, kad su kupili sijeno, otac reče:
– Ja ću sam na plast, a vi svi bacajte sijeno!
Do pola plasta sinovi su bacali sijeno, a otac je nogama gazio. Kad je bilo od pola plasta, oni su i dalje bacali, a otac je nogama i vilama obarao sijeno na zemlju. Dok će ti onaj sin što nije sluš’o:
– Ama, babo, dokle ćemo ‘vako? Ako ti budeš vrać’o sijeno, nikad nećemo završiti, Mi svi ne možemo nabacati kol’ko ti možeš zbaciti!?
– E, tako je, sine, i u nas u kući. Mi svi ne možemo nanijet’ kol’ko ti možeš raznijet’, mi svi ne možemo zaraditi kol’ko ti možeš potrošit’ – reče mu babo, a sin vidje da više nema kud i obori glavu.
Izvor: www.islamskazajednica.ba