Autor: Sanin Musa
Od temelja vjerovanja u Allaha, dž.š., jeste i vjerovanje u kader, tj. Allahovo određenje. U poznatom i velikom hadisu meleka Džibrila, a.s., na upit o imanu (vjerovanju) odgovorio je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, u Sudnji dan i sudbinu dobra i zla[1], tj. da sve što se dešava, što se desilo i što će se desiti od dobra i zla jeste od Allaha, dž.š., određeno. Direktan razlog nastajanja i širenje epidemije sujevjerja u jednom društvu jeste nevjerovanje ili slabo vjerovanje u kader (Alahovo određenje), a tamo gdje nema vjerovanja u kader, ne postoji ni oslonac na Allaha, dž.š., (tevekkul). Zbog toga je i rekao poznati drug (ashab) Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., Abdullah ibn Omer, r.a.: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada bi neko od vas posjedovao zlata koliko je brdo Uhud[2], a zatim to podijelio na Allahovom putu, ne bi to Allah od njega primio, sve dok ne povjeruje u kader.“ Nakon ovih riječi, Ibn Omer je citirao hadis meleka Džibrila, uzevši ga kao dokaz za svoje riječi.[3]
Od Ubadeta ibn Samita, r.a., (druga Allahovog Poslanika, s.a.v.s.) se prenosi kako je rekao svome sinu: „Sinko moj, nećeš osjetiti slast imana sve dok ne shvatiš da ono što te je zadesilo nije te moglo mimoići, a ono što te je mimoišlo, nije te moglo ni zadesiti.“ Zatim je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: – Prvo što je Allah stvorio bilo je pero, a zatim mu je Uzvišeni naredio: „Piši!“ Pero reče: „Gospodaru, šta da pišem?“ „Piši sudbinu svih stvari do Sudnjeg danja“, reče Uzvišeni. Dalje nastavlja Ubade ibn Samit, r.a.: „Sinko moj, čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: „Ko umre na nečemu drugom (drugačijem vjerovanju) osim ovoga (od ovoga), taj ne pripada meni (mome Ummetu, muslimanima).“[4]
Blizak pojmu kadera jeste pojam kada’, premda ne predstavlja njegov sinonim, kako to neki pogrešno zaključuju. Po pitanju definicije kada’ mnogi islamski učenjaci dali su svoja mišljenja. Ibn Hadžer el-Askalani, tako kaže: „Učenjaci su rekli da je kada’ potpuna, cjelovita Allahova odredba, a kader su pojedinosti i detalji te odredbe.“[5]
Na osnovu svega izloženog kada’ i kader su dvije povezane cjeline koje proizilaze jedna iz druge i ne isključuju se, jer jedna od njih ima funkciju temelja, a to je kader, dok je druga na mjestu kuće, a to je kada’. Ko ih pokuša razdvojiti srušit će kuću, tako je razoriti.[6]
Prema tome, najbolja brana pojavi i širenju sujevjerja jeste čvrsto vjerovanje (iman) u kader iz kojeg će proisteći i tevekkul (oslonac na Allaha), odnosno zadovoljstvo Allahovom odredbom, a to je, svakako, jedno od najvećih dobrih djela i najboljih ibadeta.[7]
Izvor: Sanin Musa, Islam protiv sujevjerja, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2004, str. 41-43.
[1] Ovaj poznati i veliki hadis bilježi imam Muslim kao i Ibn Hibban u svome Sahihu. Imam Nevevi ga stavlja na drugo mjesto svoje poznate zbirke Erbeine Nevevi. Vidi: Ibn Redžeb el-Hanbeli, Džamiu-l-Ulumi vel-hikem, Daru-l-Bejani-l-Arab, bez godine izdanja, str, 29; Hadži Mehmed ef. Handžić, Es-Sunne, Sarajevo, 1997, str. 6-7.
[2] Brdo Uhud nadomak Medine koje se spominje u više hadisa, a gdje se treće godine po Hidžri (625. po Isau, a.s.) odigrala velika bitka između muslimana i nevjernika.
[3] Bilježi imam Muslim, a navodi ga Muhammed ibn Abdul Vehhab u svome djelu Kitabu-t-Tevhid, Rijad Daru Ibn Huzejme, str. 205. i 204; Vidi: Abdurrahman ibn Hasan, Radost pravovjernih, str. 349.
[4] Bilježi Ahmed u svome Musnedu, kako to navodi Ibn Abdul Vehhab u Kitabu-t-Tevhid, str. 204. i 205. U djelu Knjiga tevhida i radost pravovjernih stoji da je ovo vjerodostojan hadis te da se nalazi u Sahihajnu (Buhari i Muslim), te da su ga zabilježili i Ebu Davud i Tirmizi. Vidi: nav. djelo, str. 304. i 350.
[5] Fethu-l-bari, 477/11, kako to navodi dr. Eškar u ranije navedenom djelu, str. 23.
[6] Isto, str. 24.
[7] U narodu postoji pogrešno shvatanje sudbine i oslanjanja na Allaha, dž.š. Neki misle da se događaji dešavaju sa mjerama koje su sami preduzeli, da se sve rješava određenim uzrocima. Drugi se povode za logikom „sve je određeno, pa nema potreba da mi preduzimamo bilo šta.“ Ovakvi posjeduju pogrešno poimanje oslonca na Allaha, dž.š. Oba ova pristupa su pogrešna. Insan je dužan da se u svim postupcima ponaša oprrezno, da prigrli svakojake povode, ali da ne zaboravi da je ishod Allahova odredba. Mjere predostrožnosti ne utječu ni na koji događaj, ali ih je, u cilju ibadeta, potrebno pedantno preduzeti. Vidi: Harun Jahja, Jusuf, alejhi-s-selam, Sarajevo, 2004, str. 75.