Autor: Ahmed Mehmedović
Gdje su puno govori o suživotu i toleranciji, nje ondje, obično, i nema. Neki ljudi imaju uzrečicu „časti mi“, što obično znači da je i nemaju. Častan čovjek nema potrebe da čast neprekidno priziva i da se njome kune, čast se kod pravih ljudi jednostavno podrazumijeva. Slično je i sa tolerancijom. Bez tolerancije nijedno ljudsko biće nije sigurno, ne može biti mirno i komotno. Tolerancija podrazumijeva drukčije, različito od tvoga. Različitu vjeru, običaje, navike, osobine, odjeću, imovno stanje, ljepotu, razboritost. Svi ljudi na svijetu imaju slične osobine, stvoreni su od krvi i mesa, ali ne postoje dva ista čovjeka na svijetu, niti su ikada postojala. Čak su im i šare na jagodicama prstiju različite. U svakog čovjeka. Zamislite sedam milijardi ljudi na Zemlji (ne brojimo one koji su bili i prošli), svi oni imaju različite šare na jagodicama prstiju! Sedam milijardi kombinacija! Na jednom kvadratnom centimetru! Ni jedna nije ista! To je zato što je Allah, dž.š., sve stvorio u originalu, u njegovom stvaranju ne postoje kopije. Ljudi su slični, ali nisu isti. Ne postoje čak ni dvije iste travke, dvije iste liske, dva ista leptira. Slični su, ali nisu isti. Tako je i sa ljudima. Glavna osobina života na Zemlji, u kosmosu, u životu jeste različitost. Različitost u nijansama. Svi su ljudi skoro isti, al’ su, ipak, različiti. Sve su zvijezde na nebu skoro iste, al’ su, itekako, različite. Po veličini, po sastavu, po rasporedu, po brzini kretanja, po putanjama, po blještavilu, po vrelini. Kad je već tako, kad je sav kosmos sazdan po principu različitosti kako onda, uopće, postoje ljudi koji nisu tolerantni, koji ne trpe drukčije, koji ne vole nikoga ko nije stvoren „na njihovu sliku i priliku“! Uzrok svemu je tupavost i neznanje, neshvatanje života na Zemlji i misije čovjeka na njoj. Svoj pogled na svijet, iako je ispravan, iako je najbolji na svijetu, ne smiješ nametati silom. Veličanstven je islamski stav o tome: La ikrahe fi-d-din! (Nema sile u vjeri.) Djelovati na okolinu smiješ samo svojim primjerom, a nikako batinom. Da je Bog htio da svi ljudi budu isti, On bi ih takvima i stvorio. On je htio da ljudi budu različiti i da sve bude različito. Kako onda možeš biti isključiv, netolerantan, nerazuman?
Ispravno postupa onaj musliman koji živi čestito, koji svojim primjerom želi djelovati na druge, koji svojim djelom ukazuje na ispravan put, ali koji nikad ne prisiljava druge da isto misle i isto rade. Ako nekome želiš omiliti svoj pogled na svijet, svoju vjeru, svoj običaj, onda mu to omili svojim djelom. Više djelom nego riječima. Kroz tvoje ponašanje oni će „razotkriti“ tvoj pogled na svijet. Ako tvoje ponašanje i tvoj pogled na svijet nisu usklađeni, onda ti je džaba ikome išta pričati. U Kur'anu plemenitom postoji jedan upit svim muslimanima svijeta: O vi koji vjerujete, zašto govorite ono što ne radite?! Eto, to je suština islama. Da bi uopće imao pravo govoriti, moraš biti čestit, ispravan, pravedan, odgojen, plemenit, povjerljiv, tolerantan, strpljiv, moraš biti ČOVJEK.
Podneblje u kojem mi živimo, zemlja u kojoj mi obitavamo, sredina u kojoj dišemo, nije moguća bez suživota i tolerancije. Bez, kako se to danas kaže, multikulturalnosti, multikonfesionalnosti, multireligioznosti. Sve su to komplicirani izrazi za jedinstvenu riječ – suživot. Bez suživota, nema života. To su oduvijek znali mudri ljudi. Vrijeme je da tu neophodnu lekciju naučimo i mi sami! I da se tako ponašamo!
Izvor: Amanet, list za djecu, god. IV, br. 19, Human Appeal International – BiH, Sarajevo, maj/juni 2004, str. 2.