Autor: Dušica Lukić
Jeste li već imali priliku da upoznate sebičnost? Jeste li vidjeli kako je ružna? Sebičnost voli da glumi kao da je nešto drugo i, zapravo, stalno glumi nešto drugo. Ali toliko je loša glumica da je odmah svi prepoznaju kao običnu prostu sebičnost. A sebičnost se onda ljuti što su je tako lako prepoznali. Ali ne ljuti se na sebe, a ne, nipošto na sebe, jer sebičnost iznad svega voli baš sebe. Na druge se ona ljuti, drugi su joj uvijek za sve krivi…
Sebičnost voli i da se krije. Najradije se krije od razmažene djece. U stvari, zavuče im se u ono njihovo malo srce i više im ne da mira. Stalno ih nešto podbada i nagovara – čas da za sebe izaberu u vrtiću najljepšu igračku, čas da zauzmu najbolje mjesto, čas da uzmu najveće parče, a nekad ta sebičnost zna i da nagovori neko razmaženo dijete da sve zgrabi samo za sebe.
Onda to jadno sebično dijete nikom ne da svoje igračke, sve bombone pojede samo, a ona sebičnost u srcu nikako ga ne ostavlja na miru. Nagovara ga da baca pijesak iako to drugoj djeci ide u oči i smeta im; nagovara ga da cijeli sat sjedi na ljuljašci iako je već narastao čitav red druge djece koja takođe žele da se malo proljuljaju; nagovara ga da sjedi u tramvaju iako pored njega stoji baka – uopšte, ta sebičnost užasno uznemirava tu jadnu djecu.
Vi niste sebični – to se odmah vidi. Pokazujete drugovima one zadatke koje znate bolje od njih, dijelite sa drugom djecom svoja radovanja, svoje veselje, svoje igre. Pa, hajde, pomozite i onoj drugoj djeci koja nisu kao vi, onoj djeci kojoj se sebičnost uvukla u srce, da je se oslobode, da je otjeraju iz svog malog srca. Podijelite sa njima svoju nesebičnost – vidjet ćete kako će im to pomoći. Naučite ih da žive toplog srca, nesebično, kao vi.
Izvor: Cvrčak, mjesečnik za osnovce, god. VII, br. 64, Kult d.o.o., Bihać, decembar 2010, str. 14-15.