Svrha džamije, njena osnovna namjena, jeste džemat (tj. zajedničko obavljanje namaza, klanjanje namaza džematile za imamom).
„Namaz koji se klanja u džamiji, u džematu, vrijedi je 25 puta više nego namaz koji se klanja kod kuće, po sebi.“
Tako kaže Alejhisselam u hadisu pa dodaje:
„Kada čovjek klanja u džamiji, u džematu, meleki ga okruže i dovu mu čine, moleći Allaha, dž.š.:
– Ja Rabbi, Ti se smiluj ovom Tebi odanom stvorenju. Ti mu oprosti i uzmi ga u Svoju zaštitu.“
Džamija je dom svih dobrih i plemenitih ljudi, pravih i iskrenih vjernika, mu'mina.
Tu vjernici čiste svoju dušu i srce, predajući se duhovnim užicima i plemenitim mislima. Tu se rađa ljubav i povjerenje među braćom muslimanima, kad oni stanu u safove i čvrsto zbiju svoje redove. Tu oni prilaze jedni drugima otvorena srca, spremni da pomognu jedni drugima i da olakšaju životne tegobe. Tu se učvršćuje islamsko bratstvo. Tu, u džamiji, rađaju se ideje od kojih potiču akcije korisne za islamsku zajednicu. Sve se to odvija pod okriljem Allahove milosti koja se spušta na džemat, kada se muslimani svrstaju i stanu u safove. Zato se jedan mu'min, kad izađe iz džamije, osjeća kao prepodrođen, pun snage, volje, imana i želje da učini nešto dobro i korisno za svoga bližnjeg, za svoga brata i za svoju zajednicu.
U džamiji se sastajemo sa svojom braćom i prijateljima i s njima porazgovaramo. Jer inače, u današnje doba dinamike nemamo vremena ni prilike da se na drugim mjestima viđamo i posjećujemo. U džamiji nam je lahko saznati za stanje onih koji trpe i pate, koji oskudijevaju i stradaju, ili ih kakva druga briga tare. Ako jednog mu'mina, koji inače redovito dolazi u džamiju, nema u džematu, odmah se drugi raspituju šta je s njim i brinu se da mu se nije šta dogodilo. Ta briga mu'mina za mu'mina, ta briga čovjeka o čovjeku, osjećanje jednih za druge, to je još jedna velika korist od džemata i džamije u kojoj se sastajemo.
Izvor: h. hfz. Halid ef. Hadžimulić, Hutbe, Udruženje „Hadži Mujaga“, Sarajevo, 2015, str. 112-113.