Trčala lisica putem. Kad vidje kako ide jedan starac i vozi pune saonice ribe. Zaželje lisica ribicu. Potrča ona naprijed i prući se nasred puta, kao da je mrtva.
Starac priđe, a ona se i ne miče. Gurnu je štapom, a ona se ne mrdnu.
„Uh, ala će stara imati divan okovratnik na bundi!“ – pomisli starac.
Uze on lisicu, stavi je na saonice, a sam pođe ispred saonica.
A lisica je baš to i htjela. Osvrte se i poče tiho ribu sa saonica da baca. Sve ribu po ribu, sve ribu po ribu. Pobaca svu ribu i sama siđe.
Stigao starac kući i reče:
– Eh, stara, kakav sam ti okovratnik donio!
– A gdje je?
– Tamo, na saonicama, i riba i okovratnik. Idi i uzmi!
Priđe starica saonicama, gleda – nema ni okovratnika, ni ribe. Vrati se ona u kuću i reče:
– Na saonicama, osim rogožine, ničeg drugog nema.
Tada se starac dosjeti da lisica nije bila mrtva. Bi mu krivo, ali ne mogade ništa da učini.
A lisica za to vrijeme svu ribu na gomilu sakupila, sjela i jede.
Naiđe vuk i priđe joj:
– Zdravo, lijo!
– Zdravo, vujo!
– Daj mi ribe!
Lisica otkide ribi glavu i baci vuku.
– Oh, lijo, al’ je lijepo, daj mi još.
– Vidi ti njega! Ulovi sam, pa ćeš jesti.
– Ali ja ne umijem!
– Kako ne umiješ! Vidiš kako sam ja nalovila. Idi na rijeku, pusti rep u vodu, sjedi i govori: „Lovi se, lovi, ribice, velika i mala! Lovi se, lovi, ribice, velika i mala!“ I riba će ti se sama na rep kačiti. Što duže sjediš, više uloviš!
Otrča vuk na rijeku, pusti rep kroz rupu na leđu, sjedi i govori:
– Lovi se, lovi, ribice, velika i mala! Lovi se, lovi, ribice, velika i mala!
A lisica dotrčala, oblijeće oko vuka i govori:
– Mrzni se, mrzni, vučji repu! Mrzni se, mrzni, vučji repu!
A vuk govori:
– Lovi se, lovi, ribice, velika i mala!
A lisica:
– Mrzni se, mrzni, vučji repu!
– Što ti to, lijo, govoriš? – upita je vuk.
– To ti ja, vujo, pomažem: ribu ti na rep nagonim.
– Hvala ti, lijo!
– Nema na čemu, vujo!
A mraz sve jače i jače steže. Vučji rep se zamrznuo.
Lisica viče:
– Vuci sada!
Povuče vuk rep, ali ga ne može izvaditi! „Uh, koliko se ribe nahvatalo, ne mogu je ni izvući!“ pomisli on. Pogleda oko sebe. Htjede liju u pomoć zvati, a od nje ni traga ni glasa – pobjegla.
Cijelu noć provede vuk na rijeci – ne mogaše rep izvući.
U zoru stigle žene na rijeku po vodu. Kada ugledaše vuka, povikaše:
– Vuk, vuk! Udri ga! Udri ga!
Pritrčaše i stadoše tući vuka: neka obramicom, neka vedrom, a neke čime su stigle.
Vuk da poleti ovamo, da poleti onamo – ne može. Skakao, skakao, otimao se, sebi rep otkide i dade se u bjekstvo.
„Čekaj samo, lijo, platiću ja tebi!“ mišljaše vuk.
A lisica, kad je pojela svu ribu, zaželje da se još nečega domogne.
Uvuče se ona u kolibu gdje je domaćica palačinke zamijesila, i glavačke upade u tijesto. Od tijesta joj se ni oči ni uši ne vide. Izvuče se lisica iz kolibe i trk u šumu…
Trči ona, a u susret joj vuk dolazi.
– Tako si me naučila ribu da lovim?! – povika on.
– Isprebijaše me, osakatiše, rep mi otkinuše!
– Eh, vujo, moj vujo! – reče lisica. – Tebi su samo rep otkinuli, a meni su glavu razbili. Vidiš, jedva se vučem!
– Zaista, kud možeš takva da ideš! Uzjaši mene, pa ću te ja odnijeti – reče vuk. Sjede lisica vuku na leđa, te je on odnese.
Jaše lija vuka i tiho govori:
– Bijen nebijenog nosi! Bijen nebijenog nosi!
– Šta ti to lijo, govoriš? – upita je vuk.
– Ja vujo, kažem: „Bijen bijenog nosi.“
– Tako, lijo, tako!
Donese vuk lisicu do njene jazbine, skoči ona u nju i stade se vuku podsmijevati:
– Nema vuk mozga, ni pameti.
Izvor: Priče o ljudima i životinjama, izbor za niže razrede osnovne škole, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972, str. 5-8.