Tamerlan dobi na poklon jednog krupnog i lijepog magarca. Svi ljudi iz Tamerlanove svite pohvališe ponešto kod magarca, a kad je došao red na hodžu, on reče:
– Ja vidim u ove lijepe životinje jednu veliku sposobnost. Čini mi se da bi se ona mogla naučiti da čita!
– Poslije dugog raspravljanja hodža dobi dozvolu da magarca vodi svojoj kući na nekoliko dana radi učenja u čitanju. Uz magarca Tamerlan dade hodži i navaca za trošak.
Određenog dana dovede hodža magarca da se vidi šta je naučio. Odvede magarca do jednog stola u sredini na kome je stajala knjiga sa velikim koricama. Magarac stade odmah da prevrće jezikom listove knjige. Prevratao je tako dok najzad ne podiže glavu i ne zareva. Hodža se nasmija i reče:
– Eto ste vidjeli i čuli da magarac čita!
Tada neki rekoše:
– Mi nismo od tog čitanja ništa razumjeli!
Hodža se ne dade zbuniti, nego reče:
– Da bi se to razumjelo, treba biti magarac!
Tamerlanu se ovo veoma dopade pa upita hodžu kako je on to izveo. Hodža mu objasni:
– Dao sam da se od kože napravi ona velika knjiga. Među listove stavio sam malo ječma. Otvarao sam mu listove, a on je tražio i jeo ječam. Tako je magarac počeo, da bi našao ječam, da sam jezikom prevrće listove. Među neke listove nisam stavljao ječma. Na tim bi mjestima magarac počeo da reve. Pošto sam ga na ovo naučio, držao sam ga gladna dva dana, pa sam ga onda doveo pred tebe. On je otvarao listove, a kad nije našao ječma, zarevao je!
Tamerlan ga zbog ove oštroumnosti obdari bolje nego se hodža nadao.
Izvor: Ahmet Halit-Jašaroglu, Ismail Hakki Čaušević, Meša Selimović, Nasrudin-hodža: priče i dosjetke, Svjetlost, Sarajevo, 1953., str. 62-63.