Autor: dr. Ismet Bušatlić
Ispred Čokadži hadži Sulejmanove džamije nalazi se turbe koje se u starijim izvorima naziva „Jediler“ (Turbe sedmerice), a u narodu je danas poznato kao „Turbe sedam braće“. To je dosta jednostavna građevina, nešto izdužena, zidana od ćerpiča i drveta, a pokrivena ćeremitom. Prema ulici ima sedam prozora na luk sa željeznim demirima i mušepcima. U unutrašnjosti turbeta nalazi se sedam drvenih kubura (prekrivenih zelenom čohom). Iznad glava umrlih su derviški kauci (turbani).
O postanku turbeta nema pisanih dokumenata, a narodno predanje nam govori da je sa sultanom Mehmedom II el-Fatihom došao i jedan šejh (čije se ime nije sačuvalo) koji je za sebe uzeo komad zemlje koji se protezao od Isa-begova hamama do poviše današnje Čokadži hadži Sulejmanove džamije (danas Austrijski trg). Po tome šejhu ovo se zemljište prozvalo „Šehove duge njive“ što je narod skratio u „Šehove dugonje“. Na tom zemljištu on je sebi napravio kuću i oporučio, kada umre, da se ukopa u bašči pored kuće i da se ta bašča koristi kao mezaristan.
Godine 900/1494. pokradena je izvjesna suma novca iz državne kase u Begluku, pa su za to optužena dvojica putujućih derviša koji su se zatekli tada u Sarajevu. Vlast ih je pogubila i ukopani su pored mezara navedenog šejha. Kasnije se utvrdilo da su ovi derviši bili nevini.
Kada je 1109/1697. godine Eugen Savojski porušio i popalio cijelo Sarajevo, za bosanskog valiju došao je Gazi Mustafa-paša Daltaban, koji dobavi u Konak nekoliko bosanskih prvaka od Bosanskog Broda do Sarajeva i stavi ih pod istragu. Za četvericu je našao da su krivi što na vrijeme nisu javili za opasnost i osudiše ih na smrt. Nakon pogubljenja ukopani su uz gore spomenute mezare.
Iza toga pričalo se da nad ovih sedam mezarova noću gori nur pa ih je narod ogradio drvenom ogradom i pokrio šindrom.
Bosanski valija Sulejman-paša Skopljak je 1231/1815. godine drvenu ogradu zamijenio zidom i u njemu ostavio sedam prozora. Do turbeta je sagradio i posebnu prostoriju za čuvara turbeta. Turbedar ovoga turbeta bio je 1261/1844. godine derviš Abdulkadir kome je bosanski valija Isman Nuri-paša, iz svojih prihoda, odredio mjesečnu plaću u iznosu od petnaest groša i zamolio svoje nasljednike da mu je ne uskraćuju.
Godine 1282/1865. za turbedara je došao poznati šejh Sejfullah-efendija Iblizović, koji je turbedarsku sobu dogradio i pretvorio u tekiju. Turbe i tekija izgorjeli su u požaru 1296/1879. godine, pa ih je obnovio derviš Sulejman Hadžibegić.[1]
U turbetu se čuvalo nekoliko levhi poznatih sarajevskih kaligrafa XIX stoljeća.
Izvor: Zbornik radova Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, FIN u Sarajevu, Sarajevo, 2001, str. 211-212.
[1] S. Kemura, Sarajevske džamije, 38; M. Mujezinović, Islamska epigrafika, I, 445-446; A. Bejtić, „Jedno viđenje sarajevskih evlija i njihovih grobova kao kultnih mjesta“, POF, XXXI/1981, 113.