Nasrudin hodža dođe u jedno mjesto pa mu poslije nekog vremena jedan od mještanina reče:
– Hodža, ja sam te zavolio kao brata. Hajdemo mojoj kući da pojedemo zajedno so i hljeb.
Nasrudin hodža primi ovaj poziv sa zadovoljstvom, pa se uputiše kući. Domalo, uistinu, izniješe pred njih hljeb i so, pa kako je hodža bio gladan, poče jesti i preko volje. Baš tada dođe jedan prosjak pred prozor, pa poče moliti milostinju. Domaćin ga potjera govoreći mu:
– Gubi se od kuće! Sad ću ti glavu razbiti!
Kako je prosjak i dalje stajao i molio, hodža promoli glavu napolje, pa reče prosjaku:
– Gledaj ti šta radiš! Nije ovaj aga kao drugi! U njega nema laži niti šale! On drži do svoje riječi, pa će učiniti ono što je rekao!
(Preuzeto iz knjige Nasrudin-hodža: priče i dosjetke, Ahmet Halit-Jašaroglu, Ismail Hakki Čaušević, Meša Selimović, Svjetlost, Sarajevo, 1953., str. 112.)